Nagledao sam se svega i svačega posljednjih dana.
Gledao sam beživotna tijela sirijskih dječaka i djevojčica, tih nevinih živih bića pred kojima je život tek počinjao. Cijeli svijet ni mukajeta. Vijeće sigurnosti šuti. Islamski svijet šuti. Arapska liga, naravno, šuti, o Organizaciji Islamske Kooperacije da i ne govorimo. Svi šute kao zaliveni. Ponegdje se pokoji glas čuje čisto da bi moćnici privremeno otklonili grižu savjesti i mirno zaspali.
Gledao sam i kako egipatska vojska nemilosrdno ubija sopstveni narod, i ibretio se. A sve govore svijetu: „To se mi protiv terorista borimo, pustite nas da radimo svoj posao.“ A ovi kao da odgovaraju: „Mi vas i puštamo, ne brinite ništa, samo nastavite.“
Vidio sam i da se na palestinskoj zemlji nastavljaju nelegalno graditi jevrejska naselja. Decenijama se ratuje, nešto pregovara, odugovlači, odlaže, podržava pa ne podržava, pa nastanu godine nekakvog mira, ali uvijek se jedno događa: naselja se ne prestaju graditi.
Gledao sam i kako se izvrće istina na jednoj bosanskoj televiziji. Sastali se neki ljudi iz naših redova da nam kažu kako ono što je bilo nije baš tako bilo i nije baš tako trebalo da bude. Slušao sam kako iskrivljuju historijske činjenice i kritikuju Poslanikove ashabe, a svi zajedno ne vrijede ni koliko otisak stopala bilo kojeg od tih ashaba.
Gledao sam i uplakanog Bašbakana Erdogana – od količine boli i tuge lice mu potamnilo, oči mu natopljene suzama, podočnjaci došli do izražaja dok se sa gornjom desnom usnom u grču bori da nešto progovori. Sjetih se onog hadisa u kojem Alejhisselam kaže kako će doći vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promijeni. Ne znam jesam li u tom trenutku više osjećao tugu od suosjećanja sa njim ili ponos što danas u svijetu postoji takav lider.
Gledao sam, na kraju, i onu svadbu na kojoj se pjeva: „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice.“ Da su oni maloumnici išli u školu i da nisu pojeni samo bajkama o srpskoj junačkoj historiji, znali bi da je Srebrenica u stvari bila nova Sjenica – 1809. godine je srpska vojska pod Karađorđevom palicom na prijevaru i uz lažna obećanja da im se neće ništa dogoditi ako prestanu sa odbranom grada, ubila preko dvije trećine cjelokupnog stanovništva Sjenice. Pobijene su tako poštene Sjeničanke i nedužna sjenička djeca, a sve u ime naroda kojem ovi gore pripadaju i kao osveta narodu (Turcima) kojem mi Bošnjaci Sandžaklije uopšte i ne pripadamo. A da su, sa druge strane, iole upućeniji, znali bi da sa Sandžaklijama više nema šale i da se u Sjenici nikad neće dogoditi ono što se jedanaest puta u historiji Bošnjaka događalo.
Imaju dvije priče, ne znam koliko su vjerodostojne, ali imaju sličnu poruku. Jedna je o ptici iz perioda Ibrahima a.s. a druga je o mravu iz doba Sulejmana a.s. Ja ću ispričati ovu drugu i njome bih završio ovaj tekst poželivši da svi dobronamjerni ljudi i vijernici, koliko je ko u mogućnosti, zauzmu stav i reaguju na nepravde koje se događaju:
Za vrijeme Sulejmana, a. s., zapali se jedan dvorac. Požuriše svi da ga gase donoseći vodu. U tom metežu svi ostadoše zapanjeni kad vidješe da je i mali mrav ponio vode koliko je mogao. Upitaše ga: „Mali mrave, zašto se mučiš i donosiš vodu koja gotovo ništa ne doprinosi gašenju ovog velikog požara?“ Mrav im odgovori: „Ja ovim želim da Allah vidi na čijoj sam strani.“
No comments:
Post a Comment