U turobnih pet godina studiranja na
Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu puno se toga nataloži: dani neprestanog
crtanja, neviđenog srkleta, mučenja i patnji; neprospavane noći i
nezaboravljene frustracije i strahovi. Uz svu tu muku se još nađu i profesori
koji ne (žele da) razumiju studente, tako da je sjećanje na studentske dane
samo jedan sekund u kojem zatvorimo oči a istovremeno podignemo obije obrve i
duboko uzdahnemo pomislivši: "Kakva je to muka bila."
Međutim, jedan od rijetkih predmeta i
profesora koji su uljepšali naše studentske dane jeste Slobodno crtanje (jedan,
dva, tri i četiri) i profesor Mehmed Hrasnica. Još nisam upoznao nekoga a da
nije prema našem dragom Profesoru gajio iskrene simpatije i istinsko poštovanje.
Ko bi zaboravio onu salu 409, sa crvenim vratima,
postoljem u sredini okruženim drvenim kozlićima i svim onim predmetima koje smo
satima crtali: skulpturama Hermesa, Apolona, Mojsija, raznoraznim i raznobojnim geometrijskim tijelima, stolicama sa metalnom strukturom i drvenim naslonom i
sjedalom...
Svake sedmice ponavlja se ritual: ulazimo sa mapom (kutija veličine
70x50cm u kojoj smo nosali papire i pribor za crtanje, a po kojoj su nas po gradu
prepoznavali: "Evo onih budala sa Arhitekture, umjetnici nekak'i")
sjedamo na drveni i neudobni kozlić, vadimo iz mape drvenu dasku i akvarel
papir kupljen dole u „Grafu“, olovku B2 ili drvenu sepiju boju, lijepimo papir
i počinjemo crtati.
Za to vrijeme profesor Hrasnica je već
izašao iz kabineta (koji je spojen sa salom 409) i napravio jedan krug oko nas
da vidi je li sve spremno i da nam objasni kakav nas zadatak danas čeka.
Podigne se daska horizontalno do visine očiju - po papiru se provlači
horizontalna linija i na njoj se čitkim tehničkim slovima napiše: "Horizont".
A može i samo "H". Tri prsta se odbije od ivice papira i okvir crteža
je postavljen. Dva termina vježbi u ruci držimo štapiće ili olovke kojima
mjerimo objekte koje crtamo. Opet izađe Hrasnica i
napravi krug sklopljenih ruku na leđima, malko nagnut naprijed, da vidi je li
ko zalutao sa proporcijama. Pošto nam Bog nije dao iste ruke, nismo svi jednako
dobro crtali, pa su se mogli čuti svakojaki komentari našeg Profesora, tipa: "Ovo ni pijan majstor poslije četiri
flaše štoka ne bi napravio", "Kolega, ja na ovu stolicu koju si ti nacrtao
ne bih sjeo", "Ti ko da sjekirom crtaš" ili "Dodaj malo cinobera".
Svakakvih se radova naš Profesor tu
nagledao.
Pri kraju vježbi redom bi, utrnulih
zadnjica od dugog sjedenja na drvenim kozlićima, odnosili crteže na ocjenjivanje.
Profesor bi izvjesno vrijeme šuteći i elegantno držeći olovku u ruci posmatrao
papir, a zatim bi počeo šarati po njemu: "Izgleda
da Vam je horizont malo pobjegao dole". "Ova elipsa je malko iskrivljena". "Ivice ove kocke Vam ne idu u jednu tačku na horizontu". Zatim
bi potpisane papire pohranjivali u metalne fioke, i vraćali bi se svom kozliću
sa kojeg bi pokupili olovke, gumice, daske i ostali pribor, sve to fino posložili
u mapu i zadovoljni napustili salu 409. Svi su se radovali Slobodnom
crtanju.
A i putovalo bi se sa Hrasnicom. Ko može
zaboraviti Korčulu i Jajce, i ona crtanja po sarajevskim mahalama? Ono kad Memo
sa rukama spučenim na leđima i kačketom na glavi hoda uzanim korčulanskim
ulicama naginjući se naprijed sa svakim zabačenim korakom, tražeći studente raštrkane
po cijelom gradu. Pa se spusti do ulice Petra
Kanavelića i prohoda njome uz more do kule Svih svetih, pa zatim nastavi do onog kafića pred ulazom u stari
grad da popije kafu i odmori, čekajući da studenti završe sa crtanjem, da se
okupe i da se svi zajedno brodom vratimo u hotel. Ko zakasni na brod - mora pješke
hodati, a nije baš lahko kroz onu silnu šumu proći.
I tako se počinju redati i druge uspomene:
načičkani oko njega posmatramo kako crta staru korčulansku crkvu; zajedno sa
nama posmatra i komentariše ostatke srednjovijekovnog kraljevskog grada Jajca,
pa one nadžidžane bosanske kuće ispod, vodopad i predivne Mlinice; u sobi do
moje u hotelu, na terasi, objema rukama drži rukohvat stojeći mirno dok mu se
pogled gubi u prelijepim bosanskim brdima; sjedi na prvom sjedištu u autobusu,
zamišljeno posmatra ispred ignorišući galamu studenata iza; srdačno nam poklanja
svoju knjigu "Josip Pospišil - život
i djelo"; sjedi ispred kafića so.ba na
tabureu, prislonjen uz masivni stub, pije kafu i nasmijava prisutne; hoda
uzanom kamenom stazom opasanom živom ogradom sa obije strane i prilazi
fakultetu; spokojno čeka u bifeu da mu teta Rasema pripremi, a teta Senada
donese kafu...
Na um pade mi sad svježina subotnjeg
sarajevskog jutra, kad smo svi, napravivši one neke vizire od kartona i žice, išli
ka kovačkom mezarju gdje bi nas Memo čekao dok se svi ne sakupimo, pa bi nas
rasporedio po uzanim kovačkim ulicama da crtamo krivudave sokake, duge strehe
starih kuća, uglačanu kaldrmu starih putova, naherene bandere okićene mnoštvom
žica. Naherile se bandere, a naherili se i naši crteži. Svakakvih se crteža naš
Profesor tu nagledao...
Eto tako se sjećamo Meme. Dok se ostalih
predmeta i profesora sjećamo sa: nacrtaj vježbu, predaj, dobij ocjenu, položi
parcijalu, predaj klauzuru, uči, položi ispit, predaj indeks, dobij potpis, šuti,
prebrini, zaboravi, našeg Memu povezujemo sa lijepim uspomenama i predivnim
trenucima koje ne mogu tek tako ispariti iz našeg sjećanja.
Kada sam saznao da je preminuo, sjetio sam
se svojih demonstratorskih i asistentskih dana na fakultetu, onog mračnog
hodnika na drugom spratu u kojem je na jednom kraju bio Memin kabinet, a na
drugom moj. Katkad bih, odlazivši iz kabineta u poslijepodnevnim satima i
stavljajući kljuć u bravu, na drugoj strani mračnog hodnika opazio polunagnutu
siluetu Profesora koji također izlazi.
- Prijatno, Profesore.
- Prijatno, Almire.
Toplo bi se pozdravili i razišli, svako
svojim putem. Mene više, nažalost, u tom kabinetu nema, a nema ni profesora Hrasnice,
no, ostaće živ u našim uspomenama, i u uspomenama sljedećih generacija ukoliko
njegovi sljedbenici nastave njegovu tradiciju i budu pružali ono sto je on nama
pružao.
No comments:
Post a Comment