Filmovi su, generalno uzevši, jedna velika laž i iskrivljena realnost o čovjekovoj sudbini i svim njegovim nedaćama. Kako hrvatski komičar Željko Pervan ironično voli reći:
„Filmovi su reklame umotane u film, da ih lakše progutamo.“ Ili:
„Normalno da je gluma laž: Robert De Niro pogine u jednom filmu. Odem za mjesec dana u bioskop – on živ, samo pustio brkove, đubre!“ Ili:
„U jednom filmu Robert De Niro trideset metara ispod zemlje u samici – ko ga onda snima ako je sam?“
Međutim, bez šale sada, postoje oni rijetki filmovi koji se mogu odgledati do kraja. Uglavnom su to posljednjih godina neameričke produkcije koje nastoje ljudsku tragediju i ozbiljnost čovjekovog bitisanja približiti gledaocu i natjerati ga da razmišlja. To su filmovi Alejandro González Iñárritua, Fatiha Akina, Stephena Gaghana itd. u kojima neizmjerno uživam. Recimo, film „21 Grams“ (2003) – spajanje tragičnih životnih priča u jednu, još tragičniju: Bivši kriminalac (Benicio del Toro) baš onda kad spoznaje Isusa i započne normalan život u okrilju svoje porodice (pod normalnim životom se danas podrazumijeva i traženje normalnog posla a preživljavanje u međuvremenu) nehotice ubije čovjeka sa dvije ćerkice. Taj čovjek ima suprugu i te poginule čerkice imaju majku – prelijepu ženu u najboljim godinama (Naomi Watts) od koje nakon nesreće ostaje samo privid koji se kljuka tabletama i narkoticima. Za svo to vrijeme srčani bolesnik (Sean Penn) u samrtnom ropcu očekuje da mu neka žrtva saobračajne nesreće, ili slično, donira srce, dok mu djevojka pokušava zatrudniti ne bi li imala kakvu-takvu uspomenu na čovjeka kojeg voli.
Ove priče se kako film odmiče tako dramatično spajaju u jednu da konačni epilog ostavlja neopisivo snažan dojam. Prikaz svake od ovih sudbina nije površan: sa svakom od njih se solidarišemo, suosjećamo, žalimo, navijamo i patimo. One nas neosporno tjeraju da se zapitamo šta ako se nama nešto tako dogodi? Šta ako baš mi dođemo u situaciju da iščekujemo nečije srce koje nas može udaljiti od smrti koja nam neprestano visi za vratom? Šta ako baš mi izgubimo nekog od naših najdražih? Ili šta ako mi oduzmemo nekome život? Ovakav ozbiljan pristup režiranju filmova, prethodno isproban jednako upečatljivim „Amores Perros“ (2000) Iñárritu će ponoviti remek-djelima „Babel“ (2006) i „Biutiful“ (2010), a ja svaki od njih toplo preporučujem svima da odgledaju, makar u pauzama od raznoraznih Spidermana, Ironmana i Supermana.
No comments:
Post a Comment