Odgovor na pitanje rješenja krize u arapskim društvima je vrlo jednostavan: narod nije spreman.
Šta drugo sem dekadencije mogu napraviti neobrazovanost ili površna obrazovanost u kombinaciji sa lijenošću?
Uzmimo, sa druge strane, za primjer Tursku ili Maleziju, koje su u generalnom smislu uspijele kao države: u njima se poštuje rad i bilo koji posao, bio taj posao direktora firme ili posao baštovana koji uređuje dvorište ispred te iste firme.
Jedino što je u arapskim zemljama zajedničko direktoru i baštovanu je da i jedan i drugi ništa ne rade: prvi dremucka u ofisu smišljajući u kom časopisu da mu se pojavi slika i tekst u kojemu nešto bajagi ozbiljno i značajno radi, dok se drugi premiješta iz hladovine u hladovinu po cijeli dan. Kao rezultat imamo poslovanja bez menadžmenta i prljave i zapuštene ulice, kolektivnu nezainteresiranost za bilo šta drugo što je van sfere politike i religije, ogroman jaz između bogatih i siromašnih i vrlo lahko zapaljivu kritičnu masu. Proći će još dugo vakta dok se ovakva društva sama od sebe ne promijene, bez obzira na bogatstvo i resurse koje posjeduju.
No comments:
Post a Comment