Preminulom profesoru Mehmedu Hrasnici

U turobnih pet godina studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu puno se toga nataloži: dani neprestanog crtanja, neviđenog srkleta, mučenja i patnji; neprospavane noći i nezaboravljene frustracije i strahovi. Uz svu tu muku se još nađu i profesori koji ne (žele da) razumiju studente, tako da je sjećanje na studentske dane samo jedan sekund u kojem zatvorimo oči a istovremeno podignemo obije obrve i duboko uzdahnemo pomislivši: "Kakva je to muka bila."

Međutim, jedan od rijetkih predmeta i profesora koji su uljepšali naše studentske dane jeste Slobodno crtanje (jedan, dva, tri i četiri) i profesor Mehmed Hrasnica. Još nisam upoznao nekoga a da nije prema našem dragom Profesoru gajio iskrene simpatije i istinsko poštovanje.

Ko bi zaboravio onu salu 409, sa crvenim vratima, postoljem u sredini okruženim drvenim kozlićima i svim onim predmetima koje smo satima crtali: skulpturama Hermesa, Apolona, Mojsija, raznoraznim i raznobojnim geometrijskim tijelima, stolicama sa metalnom strukturom i drvenim naslonom i sjedalom... 

Svake sedmice ponavlja se ritual: ulazimo sa mapom (kutija veličine 70x50cm u kojoj smo nosali papire i pribor za crtanje, a po kojoj su nas po gradu prepoznavali: "Evo onih budala sa Arhitekture, umjetnici nekak'i") sjedamo na drveni i neudobni kozlić, vadimo iz mape drvenu dasku i akvarel papir kupljen dole u „Grafu“, olovku B2 ili drvenu sepiju boju, lijepimo papir i počinjemo crtati.

Za to vrijeme profesor Hrasnica je već izašao iz kabineta (koji je spojen sa salom 409) i napravio jedan krug oko nas da vidi je li sve spremno i da nam objasni kakav nas zadatak danas čeka. Podigne se daska horizontalno do visine očiju - po papiru se provlači horizontalna linija i na njoj se čitkim tehničkim slovima napiše: "Horizont". A može i samo "H". Tri prsta se odbije od ivice papira i okvir crteža je postavljen. Dva termina vježbi u ruci držimo štapiće ili olovke kojima mjerimo objekte koje crtamo. Opet izađe Hrasnica i napravi krug sklopljenih ruku na leđima, malko nagnut naprijed, da vidi je li ko zalutao sa proporcijama. Pošto nam Bog nije dao iste ruke, nismo svi jednako dobro crtali, pa su se mogli čuti svakojaki komentari našeg Profesora, tipa: "Ovo ni pijan majstor poslije četiri flaše štoka ne bi napravio", "Kolega, ja na ovu stolicu koju si ti nacrtao ne bih sjeo", "Ti ko da sjekirom crtaš" ili "Dodaj malo cinobera".

Svakakvih se radova naš Profesor tu nagledao.

Pri kraju vježbi redom bi, utrnulih zadnjica od dugog sjedenja na drvenim kozlićima, odnosili crteže na ocjenjivanje. Profesor bi izvjesno vrijeme šuteći i elegantno držeći olovku u ruci posmatrao papir, a zatim bi počeo šarati po njemu: "Izgleda da Vam je horizont malo pobjegao dole". "Ova elipsa je malko iskrivljena". "Ivice ove kocke Vam ne idu u jednu tačku na horizontu". Zatim bi potpisane papire pohranjivali u metalne fioke, i vraćali bi se svom kozliću sa kojeg bi pokupili olovke, gumice, daske i ostali pribor, sve to fino posložili u mapu i zadovoljni napustili salu 409. Svi su se radovali Slobodnom crtanju. 

A i putovalo bi se sa Hrasnicom. Ko može zaboraviti Korčulu i Jajce, i ona crtanja po sarajevskim mahalama? Ono kad Memo sa rukama spučenim na leđima i kačketom na glavi hoda uzanim korčulanskim ulicama naginjući se naprijed sa svakim zabačenim korakom, tražeći studente raštrkane po cijelom gradu. Pa se spusti do ulice Petra Kanavelića i prohoda njome uz more do kule Svih svetih, pa zatim nastavi do onog kafića pred ulazom u stari grad da popije kafu i odmori, čekajući da studenti završe sa crtanjem, da se okupe i da se svi zajedno brodom vratimo u hotel. Ko zakasni na brod - mora pješke hodati, a nije baš lahko kroz onu silnu šumu proći.

I tako se počinju redati i druge uspomene: načičkani oko njega posmatramo kako crta staru korčulansku crkvu; zajedno sa nama posmatra i komentariše ostatke srednjovijekovnog kraljevskog grada Jajca, pa one nadžidžane bosanske kuće ispod, vodopad i predivne Mlinice; u sobi do moje u hotelu, na terasi, objema rukama drži rukohvat stojeći mirno dok mu se pogled gubi u prelijepim bosanskim brdima; sjedi na prvom sjedištu u autobusu, zamišljeno posmatra ispred ignorišući galamu studenata iza; srdačno nam poklanja svoju knjigu "Josip Pospišil - život i djelo"; sjedi ispred kafića so.ba na tabureu, prislonjen uz masivni stub, pije kafu i nasmijava prisutne; hoda uzanom kamenom stazom opasanom živom ogradom sa obije strane i prilazi fakultetu; spokojno čeka u bifeu da mu teta Rasema pripremi, a teta Senada donese kafu...

Na um pade mi sad svježina subotnjeg sarajevskog jutra, kad smo svi, napravivši one neke vizire od kartona i žice, išli ka kovačkom mezarju gdje bi nas Memo čekao dok se svi ne sakupimo, pa bi nas rasporedio po uzanim kovačkim ulicama da crtamo krivudave sokake, duge strehe starih kuća, uglačanu kaldrmu starih putova, naherene bandere okićene mnoštvom žica. Naherile se bandere, a naherili se i naši crteži. Svakakvih se crteža naš Profesor tu nagledao... 

Eto tako se sjećamo Meme. Dok se ostalih predmeta i profesora sjećamo sa: nacrtaj vježbu, predaj, dobij ocjenu, položi parcijalu, predaj klauzuru, uči, položi ispit, predaj indeks, dobij potpis, šuti, prebrini, zaboravi, našeg Memu povezujemo sa lijepim uspomenama i predivnim trenucima koje ne mogu tek tako ispariti iz našeg sjećanja. 

Kada sam saznao da je preminuo, sjetio sam se svojih demonstratorskih i asistentskih dana na fakultetu, onog mračnog hodnika na drugom spratu u kojem je na jednom kraju bio Memin kabinet, a na drugom moj. Katkad bih, odlazivši iz kabineta u poslijepodnevnim satima i stavljajući kljuć u bravu, na drugoj strani mračnog hodnika opazio polunagnutu siluetu Profesora koji također izlazi. 

- Prijatno, Profesore.

- Prijatno, Almire.

Toplo bi se pozdravili i razišli, svako svojim putem. Mene više, nažalost, u tom kabinetu nema, a nema ni profesora Hrasnice, no, ostaće živ u našim uspomenama, i u uspomenama sljedećih generacija ukoliko njegovi sljedbenici nastave njegovu tradiciju i budu pružali ono sto je on nama pružao.

Hemijsko oružje, vojni udar, nova naselja, šije, nož, žica, Sjenica i tako...

Nagledao sam se svega i svačega posljednjih dana.

Gledao sam beživotna tijela sirijskih dječaka i djevojčica, tih nevinih živih bića pred kojima je život tek počinjao. Cijeli svijet ni mukajeta. Vijeće sigurnosti šuti. Islamski svijet šuti. Arapska liga, naravno, šuti, o Organizaciji Islamske Kooperacije da i ne govorimo. Svi šute kao zaliveni. Ponegdje se pokoji glas čuje čisto da bi moćnici privremeno otklonili grižu savjesti i mirno zaspali.

Gledao sam i kako egipatska vojska nemilosrdno ubija sopstveni narod, i ibretio se. A sve govore svijetu: „To se mi protiv terorista borimo, pustite nas da radimo svoj posao.“ A ovi kao da odgovaraju: „Mi vas i puštamo, ne brinite ništa, samo nastavite.“

Vidio sam i da se na palestinskoj zemlji nastavljaju nelegalno graditi jevrejska naselja. Decenijama se ratuje, nešto pregovara, odugovlači, odlaže, podržava pa ne podržava, pa nastanu godine nekakvog mira, ali uvijek se jedno događa: naselja se ne prestaju graditi.

Gledao sam i kako se izvrće istina na jednoj bosanskoj televiziji. Sastali se neki ljudi iz naših redova da nam kažu kako ono što je bilo nije baš tako bilo i nije baš tako trebalo da bude. Slušao sam kako iskrivljuju historijske činjenice i kritikuju Poslanikove ashabe, a svi zajedno ne vrijede ni koliko otisak stopala bilo kojeg od tih ashaba.

Gledao sam i uplakanog Bašbakana Erdogana – od količine boli i tuge lice mu potamnilo, oči mu natopljene suzama, podočnjaci došli do izražaja dok se sa gornjom desnom usnom u grču bori da nešto progovori. Sjetih se onog hadisa u kojem Alejhisselam kaže kako će doći vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi zbog toga što će vjernik svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promijeni. Ne znam jesam li u tom trenutku više osjećao tugu od suosjećanja sa njim ili ponos što danas u svijetu postoji takav lider.

Gledao sam, na kraju, i onu svadbu na kojoj se pjeva: „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice.“ Da su oni maloumnici išli u školu i da nisu pojeni samo bajkama o srpskoj junačkoj historiji, znali bi da je Srebrenica u stvari bila nova Sjenica – 1809. godine je srpska vojska pod Karađorđevom palicom na prijevaru i uz lažna obećanja da im se neće ništa dogoditi ako prestanu sa odbranom grada, ubila preko dvije trećine cjelokupnog stanovništva Sjenice. Pobijene su tako poštene Sjeničanke i nedužna sjenička djeca, a sve u ime naroda kojem ovi gore pripadaju i kao osveta narodu (Turcima) kojem mi Bošnjaci Sandžaklije uopšte i ne pripadamo. A da su, sa druge strane, iole upućeniji, znali bi da sa Sandžaklijama više nema šale i da se u Sjenici nikad neće dogoditi ono što se jedanaest puta u historiji Bošnjaka događalo.

Imaju dvije priče, ne znam koliko su vjerodostojne, ali imaju sličnu poruku. Jedna je o ptici iz perioda Ibrahima a.s. a druga je o mravu iz doba Sulejmana a.s. Ja ću ispričati ovu drugu i njome bih završio ovaj tekst poželivši da svi dobronamjerni ljudi i vijernici, koliko je ko u mogućnosti, zauzmu stav i reaguju na nepravde koje se događaju:

Za vrijeme Sulejmana, a. s., zapali se jedan dvorac. Požuriše svi da ga gase donoseći vodu. U tom metežu svi ostadoše zapanjeni kad vidješe da je i mali mrav ponio vode koliko je mogao. Upitaše ga: „Mali mrave, zašto se mučiš i donosiš vodu koja gotovo ništa ne doprinosi gašenju ovog velikog požara?“ Mrav im odgovori: „Ja ovim želim da Allah vidi na čijoj sam strani.“

Deset paradoksalnih činjenica

1. Barak Obama je kao predsjednik države koja je direktan ili indirektan saučesnik u svim današnjim ratovima dobio Nobelovu nagradu za mir, 2010. godine.

2. Jedini lider koji je javno podržao vojni udar u Egiptu je saudijski kralj, čuvar dva sveta hrama u Mekki i Medini.

3. I pored toga što je objelodanio da smo špijunirani i prisluškivani do najsitnijih detalja, svijet na Snowdena gleda kao na otpadnika.

4. Svi ratovi koji se danas vode su u islamskom svijetu.

5. Iz velike ekonomske krize bogati su izašli kao još bogatiji, a siromašni kao još siromašniji.

6. Nakon rata u Afganistanu, proizvodnja droge u toj državi je povećana za 90% u odnosu na razdoblje prije rata.

7. Jedna desetina budžeta namijenjenog za naoružanje je dovoljna da u potpunosti iskorijeni siromaštvo.

8. Iako islam strogo zabranjuje i ni pod kojim uslovima ne dozvoljava samoubistvo i ubijanje nevinih ljudi, postoje muslimani koji religijom pravdaju samoubilačke terorističke akte.

9. Borba protiv terorizma je najveći izazov Amerike, iako broj poginulih od terorističkih napada u Americi posljednjih 30 godina iznosi 3 400, dok je, recimo u istom periodu i u istoj državi od nasilja vatrenim oružjem poginulo više od 900 000 osoba.

10. Ovo je jedino doba u historiji u kojem nije bitno šta u stvari jeste, nego kakvim se predstavljate da jeste.

Uvreda za civilizaciju

Ne mogu riječima da opišem gnusnost posljednjih događaja u Egiptu. Razgovaram maloprije sa jednim Egipćaninom koji mi govori da te stotine žrtava „nisu ništa značajno“ jer narod treba da podnese žrtve da bi prosperirao. I ne samo to, sav je sretan zbog toga što je vojska uspijela rastjerati demonstrante pobivši na stotine (možda i hiljade) ljudi – svojih sunarodnjaka.

Sve sam u životu doživio, ali da se pripadnik jednog naroda raduje smrti svojih sunarodnika, to nisam.

To čak ni na Balkanu nisam doživio.

Sa druge strane, pak, ne mogu samome sebi nikako da objasnim kako je taj narod izmanipuliran, kako mu je usađena negativna ideja koja se razvila u negativan stav koji se na kraju pretvorio u nasilje. Savremeni svijet, koji je dozvolio tako nešto, treba da se stidi i treba poništiti sve one Nobelove nagrade za mir koje su glavni inicijatori krvoprolića po svijetu dobili. Te nagrade su uvreda za civilizaciju i cjelokupno čovječanstvo, a predviđaju nam mračnu budućnost u kojoj će nam takvi i njima slični silnici držati lekcije: „Možemo napraviti stotinu ratova u kojima će poginuti na stotine hiljada nedužnih civila, ali ako u svakom govoru cinično govorimo da smo za mir i demokratiju, onda će sve biti ok, možda i Nobelovu nagradu dobijemo.“

Ljepota umre

Otići na Umru ili Hadž je jedan od najljepših događaja koje jedan musliman za života može doživjeti. Zbog toga ne mogu opisati koliko sam sretan što mi je pripala ta čast da posjetim Ka’bu, a dvadeset i pet mi je. Interesantan je obrt sudbine - da mi je kojim slučajem neko prije pola godine rekao da ću u posljednjih deset noći Ramazana otići na umru, ne bih mu vjerovao. 

Ulaz u Mekku je jako zagušljiv i saobraćaj je odvratan. Nevjerovatna vrućina i svu bijedu i siromaštvo koje vidite po njenim ulicama i kvartovima remeti vam onu prijašnju zamisao koju imate o njoj: da se radi o jednom lijepom svetom gradu koji je čist, bijel, uglancan itd. U stvari je sušta suprotnost.

Sahat kula je vidljiva i prije ulaza u grad. Ogroman sat, raskošno obrađen, šljašti sa svih strana i ima se utisak da zajedno sa objektima uz njega nekako čuva cijelu Mekku.

Kada sam stigao ispred kompleksa Masjid Ul-Harama, najprije sam se začudio kolika je golema sva ta struktura koja okružuje Ka’bu. I ne samo to - samo prisustvo kranova nam govori da se ne zaustavlja na tome već da će cijeli kompleks postati veći i veći. Na mene kao arhitekta to i ne ostavlja neki utisak - ja sam mišljenja da Ka’ba treba biti vidljiva sa svih strana i sa svake tačke Mekke, a ne samo iz neposredne blizine kad se Tawafi. Bijeli pločnik je opasan oko kompleksa. Pristupa se ogromnim kapijama iznad kojih su po dvije munare. Osim ovih, postoje i manji ulazi, kao i ulazi u podzemlje i na krov. Svaki od ovih ulaza uvodi nas u ogromni prostor poduprt majstorski ukrašenim stubovima. Da napomenem da iz ovih prostora Ka’bu još uvijek ne možete vidjeti. Svuda su kanisteri sa Zem-Zem vodom koja ima zaista nevjerovatan ukus. 

Hodajući tako hodnicima harema Ka’ba se odjednom prikaže pred vama i bivate jako iznenađeni tok silazite niz pristupno stepenište koje vas vodi u bijelim kamenom popločan prostor namijenjen Tawafu. Prije par mjeseci je na tom prostoru instalirana kružna troetažna bijela konstrukcija koja također služi za tawaf. Međutim, ta konstrukcija je još više suzila čist središnji prostor i doista stičete utisak kako je Ka’ba ni manje ni više nego zarobljena. Zelena svjetlosna vertikala na zidu vam govori odakle se počinje brojanje krugova. Ukupno se Tawafi sedam puta oko Ka’be. Za svo to vrijeme ne možete odvojiti pogled od veličanstvene kutije prekrivene najfinijim plaštom crne boje. Ka’ba je savršeno proporcionalna i skladna. Plašt je pridignut da bi se vidjeli kameni zidovi i kamen Hajar al-Aswad oko kojeg je najveća gužva - svi hoće da rukom dodirnu i usnama poljube taj kamen iz Dženneta koji je nekad bio bijel a vremenom pocrnio zbog toga što su ljudi puno griješili.

I ja pokušam, ali je nemoguće, uspijem samo dodirnuti i poljubiti kameni zid.

Ono što je najljepše na Ka’bi jesu zlatna vrata zaključana najljepšim katancem koji sam u životu vidio. Spustite li pogled sa vrata dole ka pragu vidjećete bezbroj ruku koje ga dodiruju. Svi su lijepi, nasmijani, sretni. Svi su različiti, sa crnom, žutom i bijelom bojom kože, a svi su jednaki. I svima godi ta gužva, to gurkanje i miješanje sa ostalima. Na polovini drugog kruga zauči ikamet za jaciju i svi se samo okrenusmo prema Ka’bi klanjati farz. Imam, okružen policajcima stoji tik ispred Ka’be i započinje namaz. Toliko mi je zanimljivo to što prvi put vidim kružni a ne pravolinijski saff.
Ja ne prestajem gledati u Ka’bu...
Efendijin glas je prelijep ali je namaz kratak i nastavlja se kruženje. Završivši sedmi krug skrećemo u pravcu Safe odakle hodamo do Merwe i nazad - i to sedam puta. 

Al-Safa i Al-Marwah su brda koja su udaljena oko 300 metara, a danas su gotovo i neprimjetna, tako da od svega vidite samo dvije jednosmjerne staze kojima se ljudi kreću. Negdje pri sredini tih staza lagano potrčimo i opet nastavimo normalnim hodom. 

Tijelo se ispuni nevjerovatnom energijom a srce neviđenim spokojem. U tim trenucima zaboravite na sve ovosvjetske muke i probleme. Postojite samo vi – čovjek od krvi i mesa, koji je slab, ograničen, krhk i griješan, i postoji Bog – Stvoritelj svega što postoji, Sveznajuć i Mudar, Milostiv i Samilostan.

Samo naprijed, karavano krvoprolića

Današnjim ljudima koji drže konce u svojim rukama što na lokalnom što na globalnom nivou, nije bitno na kom je stupnju sprovođenje demokratije i ostalih vrijednosti koje sa njom u paketu dolaze, a za koje se navodno zalažu i nazivaju smislom svog djelovanja. Čak šta više, njima je bitno da krv stalno teče, da se karavana smrti i krvoprolića stalno kreće, čas na Balkanu, čas u Palestini, Iraku, Siriji, Egiptu...

Njihovi umovi sa kriminogenom kapitalističkom nadgradnjom neće prestati sve dok iz muslimanskog svijeta ne izvuku zadnju kap nafte. Onda će ostaviti Arape da jedni drugima skidaju glave sa ramena baš kao što su to radili prije sto godina. 

I dok se sve to po planu događa, islamska intelektualna elita u pauzama od čeprkanja po prošlosti i traženja odgovora na "Gdje je to, estagfirullah, pošlo naopako?" razglaba oko nošenja sahata na desnoj ili lijevoj ruci, držanja ruku ispod ili iznad pupka u namazu i sl. 

A oni koji bi svojim novcem i bajagi uticajem stvarno mogli učiniti nešto, vozaju se po evropskim metropolama u svojim Aventadorima, Reventonima i ostalim dvanaestocilindrašima misleći da ostavljaju utisak: "Imam, može mi se!" a u stvari ostavljaju dojam: "Imam, ali sam budala, i seljačina!"

Skupe igračke čine čuda

Sjedim sinoć ispred Starbucksa u ulici Falestine, u Jeddi, pijem njihov bućkuriš od jagode i čokolade i uživam u pravoj bajramskoj saudijskoj noći. 

Onda se događa nešto u što nisam mogao da vjerujem da se može dogoditi u sred Hejaza: dvije prelijepe Arapkinje stoje na trotoaru i zaustavljaju taksi. Toliko su lijepe i izazovne čak i u njihovoj tradicionalnoj odjeći (koja odaje jedino oči i obrve) da se stvorila gužva među taksistima ko će ih odbaciti. Ali ne samo među taksistima...

Nakon što odbiju da sjedaju u jedan taksi, nailazi sredovječni arapski bogatun u bijelom Phantom Rolls Roycu, otvara prozor kod suvozačkog sjedišta, nagne se prema njima i počne im nuditi prijevoz (uz to se podrazumijeva i seks, naravno) zaustavivši kompletan saobraćaj. Zapitao sam se u tom trenutku kako ga nije sramota da pred toliko ljudi - čovjek koji vjerovatno ima ženu i djecu koja ga željno čekaju kući mami dvije naivne djevojke koje će iskoristiti i ostaviti negdje na kraj Jedde u jutarnjim satima da se same snalaze.
Od tog prizora sam se i sam posramio, sagnuo glavu i palac i kažiprst prislonio uz čelo. 

Na svu sreću, djevojke ga odbiše, sačekaše sljedeći taksi a rolsrojsdžija mrzovoljan produži.

Istina je da skupe igračke muškarcima ne daju jedino samopouzdanje već ih unazađuju u životinje.

Narod nije spreman

Odgovor na pitanje rješenja krize u arapskim društvima je vrlo jednostavan: narod nije spreman.

Šta drugo sem dekadencije mogu napraviti neobrazovanost ili površna obrazovanost u kombinaciji sa lijenošću? 

Uzmimo, sa druge strane, za primjer Tursku ili Maleziju, koje su u generalnom smislu uspijele kao države: u njima se poštuje rad i bilo koji posao, bio taj posao direktora firme ili posao baštovana koji uređuje dvorište ispred te iste firme.

Jedino što je u arapskim zemljama zajedničko direktoru i baštovanu je da i jedan i drugi ništa ne rade: prvi dremucka u ofisu smišljajući u kom časopisu da mu se pojavi slika i tekst u kojemu nešto bajagi ozbiljno i značajno radi, dok se drugi premiješta iz hladovine u hladovinu po cijeli dan. Kao rezultat imamo poslovanja bez menadžmenta i prljave i zapuštene ulice, kolektivnu nezainteresiranost za bilo šta drugo što je van sfere politike i religije, ogroman jaz između bogatih i siromašnih i vrlo lahko zapaljivu kritičnu masu. Proći će još dugo vakta dok se ovakva društva sama od sebe ne promijene, bez obzira na bogatstvo i resurse koje posjeduju.

Odabrani citati Dževada Karahasana

„Primitivci mrze kulturu jer je se boje.“

„Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovome svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uzdigao preko svojih granica.“

„Ne mogu ja začepiti mijeh vjetrova i ubijediti kišu da pada onda kad treba, ali mogu svoju kuću popuniti onim što treba onako kako treba. To me oslobađa straha pred svijetom i njegovim neredom ili redom koji ja ne razumijem pa ga doživljavam kao nered.“

„Visoko kompatibilno je ono što se može uskladiti sa svim, a sasvim se može uskladiti ono što nema osobina koje ga u u bilo kojoj mjeri određuju kao pojedinačan entitet. Visoko kompatibilan je, naprimjer, čovjek koji je beskrajno tolerantan i drag je svima, ali baš svima koji ga poznaju. A šta reći o takvom čovjeku, osim da je to ona vrsta ništarije koja se najviše volio ženiti sa sobom da ne bi, ženeći se sa nekim drugim, nekom nešto iskvarila?“

„Ja mislim da su najgori ljudi 'nekoliko knjiga'. Znate, oni poluobrazovani tipovi koji su pročitali dovoljno da bi mogli slagati ublehe, nisu pročitali dovoljno da bi shvatili kolike su budale, i koliko je teško, gotovo nemoguće, stvarno znati.“

„Mislite li vi zaista da je mene moja rahmetli majka rodila da bi iz mene i mog života neki kreten izbio profit?“

„Vi ste intelektualac upravo po spremnosti da se suočite sa problemima vremena, da, ako tako mogu reći, artikulirate, da jasnije formulirate pitanja koja muče vašega komšiju, vaše kolege sa posla, koji muče svakog građanina, svakog člana društva u kojem živite.“

„Ima dana koji nisu trebali svanuti. A ako su morali, ako je nužno da svane baš svaki dan, morala bi postojati neka mogućnost da čovjek izbjegne dan koji mu sigurno ne treba, recimo da se tog dana ne probudi ili da nekako drugačije ostane izvan njega. Bez te mogućnosti čovjek nije slobodan, nema i ne može biti slobodne volje u biću koje ne može odlučiti makar o onome što neće.“

„Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.“

Evropa je islamska koliko i kršćanska

Zašto nas neki ljudi pokušavaju uvjeriti kako je Evropa kontinent kršćanstva i kako je u njoj islam strano i nepoželjno tkivo?

- Kolijevka kršćanstva je Palestina. Dakle, Azija.

- Kolijevka islama je Arabijski poluotok. Dakle, Azija.

I kršćanstvo i islam su se, obije kao azijske religije, afirmirale u Evropi u srednjem vijeku.
- Historija kršćanstva u Evropi je historija inkvizicije, totalitarizma, progonstava i krvavih obračuna sa neistomišljenicima.

- Historija islama u Evropi je historija multikulturalnosti i naučnog procvata Endelusa koji je direktno utjecao na renesansu Evrope.

Uzevši u obzir ove činjenice imamo svako pravo da kao Bošnjaci, evropski muslimani, zajedno sa ostalim nacionalnim i religijskim identitetima gradimo multikulturalnu Evropu, i to pravo nam ne smije niko osporavati.

Težina duše

Filmovi su, generalno uzevši, jedna velika laž i iskrivljena realnost o čovjekovoj sudbini i svim njegovim nedaćama. Kako hrvatski komičar Željko Pervan ironično voli reći:

„Filmovi su reklame umotane u film, da ih lakše progutamo.“ Ili:

„Normalno da je gluma laž: Robert De Niro pogine u jednom filmu. Odem za mjesec dana u bioskop – on živ, samo pustio brkove, đubre!“ Ili:

„U jednom filmu Robert De Niro trideset metara ispod zemlje u samici – ko ga onda snima ako je sam?“

Međutim, bez šale sada, postoje oni rijetki filmovi koji se mogu odgledati do kraja. Uglavnom su to posljednjih godina neameričke produkcije koje nastoje ljudsku tragediju i ozbiljnost čovjekovog bitisanja približiti gledaocu i natjerati ga da razmišlja. To su filmovi Alejandro González Iñárritua, Fatiha Akina, Stephena Gaghana itd. u kojima neizmjerno uživam. Recimo, film „21 Grams“ (2003) – spajanje tragičnih životnih priča u jednu, još tragičniju: Bivši kriminalac (Benicio del Toro) baš onda kad spoznaje Isusa i započne normalan život u okrilju svoje porodice (pod normalnim životom se danas podrazumijeva i traženje normalnog posla a preživljavanje u međuvremenu) nehotice ubije čovjeka sa dvije ćerkice. Taj čovjek ima suprugu i te poginule čerkice imaju majku – prelijepu ženu u najboljim godinama (Naomi Watts) od koje nakon nesreće ostaje samo privid koji se kljuka tabletama i narkoticima. Za svo to vrijeme srčani bolesnik (Sean Penn) u samrtnom ropcu očekuje da mu neka žrtva saobračajne nesreće, ili slično, donira srce, dok mu djevojka pokušava zatrudniti ne bi li imala kakvu-takvu uspomenu na čovjeka kojeg voli.

Ove priče se kako film odmiče tako dramatično spajaju u jednu da konačni epilog ostavlja neopisivo snažan dojam. Prikaz svake od ovih sudbina nije površan: sa svakom od njih se solidarišemo, suosjećamo, žalimo, navijamo i patimo. One nas neosporno tjeraju da se zapitamo šta ako se nama nešto tako dogodi? Šta ako baš mi dođemo u situaciju da iščekujemo nečije srce koje nas može udaljiti od smrti koja nam neprestano visi za vratom? Šta ako baš mi izgubimo nekog od naših najdražih? Ili šta ako mi oduzmemo nekome život? Ovakav ozbiljan pristup režiranju filmova, prethodno isproban jednako upečatljivim „Amores Perros“ (2000) Iñárritu će ponoviti remek-djelima „Babel“ (2006) i „Biutiful“ (2010), a ja svaki od njih toplo preporučujem svima da odgledaju, makar u pauzama od raznoraznih Spidermana, Ironmana i Supermana.

Svojim vjerovanjem ili za svoju korist?

Zaista, rezultat čovjekovog djelovanja zavisi od namjere koju ima i energije koja ga vodi. Ovu tvrdnju najbolje mogu objasniti jednom poučnom pričom iz islamske historije:

Jedan narod je počeo da obožava drvo! Za to je čuo pobožnjak, vjernik u Allaha, pa ponese sjekiru i ode do drveta da ga odsiječe... Kada se približio drvetu, pred njim se ukaza Iblis, ispriječivŠi se između njega i drveta, te povika na njega:

- Skloni se čovječe! Zašto hoćeš posjeći ovo drvo?

- Jer ono zavodi ljude!

- Šta te se oni tiču! Ostavi ih u njihovoj zabludi!

- Kako da ih ostavim, kad je moj zadatak da ih uputim na pravi put!

- Tvoj zadatak je da ostaviš ljude slobodne da rade šta žele...

- Oni nisu slobodni... oni slušaju šejtansko došaptavanje.

- Da li to želiš da slušaju šta im ti kažeš?!

- Ja samo želim da slušaju ono što im Allah kaže!

- Ja ti neću dozvoliti da posiječeš ovo drvo!

- Ja ga moram obavezno posjeći!

Iblis uhvati pobožnjaka za vrat, a pobožnjak dohvati šejtana... i tako su se dugo hrvali, sve dok pobožnjak nije nadjačao i pobijedio u toj borbi. On je bacio šejtana na Zemlju i sjeo na njegova prsa, te mu reče:

- Jesi li vidio moju snagu?

Iblis, koji je bio poražen, odgovori slabim glasom:

"Nisam računao da si tako snažan... pusti me i čini šta hoćeš!

Pobožnjak pusti šejtana, a napor koji je uložio u borbi veoma gaje izmorio. Potom se vrati u svoju kuću da se odmori te noći.

Sljedećeg dana ponovo ponese svoju sjekiru i ode do drveta sa namjerom da ga posiječe. Međutim, Iblis izađe iza drveta vičući:

- Zar si i danas došao da ga posiječeŠ?

- Moram to učiniti.

- A da li misliš da si u stanju da me i danas pobijediš?

- Ja ću se boriti protiv tebe dok ne pobijedi istina!

- A gdje ti je snaga?

Pobožnjak ga dohvati i počeše da se hrvu. Bitka se okonča tako što je šejtan ponovo završio pod nogama pobožnjaka. On sjede na njegova prsa

i upita ga:

- Šta sad misliš o mojoj snazi?!

- Uistinu, tvoja snaga je iznenađujuća... pusti me i čini šta ti je volja, reče šejtan glasom onoga koji se guši. Pobožnjak ga pusti i vrati se svojoj kući, te prespava noć.

Prođe noć i osvanu dan, pa pobožnjak ponovo ponese svoju sjekiru i ode do drveta. Iblis se pojavi pred njim i povika:

- Zar nećeš odustati od svoje namjere, čovječe?

- Nikada... ja moram posjeći ovo zlo.

- Zar misliš da ću te pustiti da to uradiš?

- Ako se opet budeš borio sa mnom, opet ću pobijediti.

Iblis je razmislio na trenutak... Shvatio je da ga borba protiv ovog čovjeka neće dovesti do pobjede... Jer, nema ništa jače od čovjeka koji se bori za ideju ili vjerovanje.

Nije bilo nijednog načina da Iblis porazi ovog čovjeka, osim jednog:

varka. Iblis mu se blago obrati, rekavši mu:

- Znaš li zbog čega te sprječavam da odsiječeš ovo drvo?! Ja to činim jer se bojim za tebe i iz sažaljenja prema tebi. Jer, ako ga posiječeš, oni koji obožavaju ovo drvo te neće voljeti... pa zašto da sebi praviš nevolje? Nemoj ga posjeći a ja ću ti svaki dan dati dva dinara, da se njima pomogneš u svome izdržavanju, te da živiš u miru i sigurnosti.

- Dva dinara?

- Da, svaki dan ćeš ih naći ispod tvoga jastuka!

Pobožnjak je dugo razmišljao a zatim podiže glavu i reče Iblisu:

- A ko mi garantuje da ćeš učiniti to što govoriš?

- Ja ti to obećavam... i saznaćeš istinitost moga obećanja.

- Isprobat ću te.

- Da, isprobaj me.

- Dogovorili smo se.

Iblis pruži ruku pobožnjaku i tako sklopiše dogovor... Pobožnjak se vrati svojoj kući i svaki dan kada bi se probudio i zavukao ruku pod jastuk, nalazio bi dva dinara. Sve dok nije došao kraj tog mjeseca. Tog jutra zavuče ruku pod jastuk ali ne nađe ništa... Iblis je prekinuo davati zlatnike... Pobožnjak se naljuti i skoči, te uze svoju sjekiru i ode da posiječe drvo... Iblis ga zaustavi na putu i povika:

- Stani! Gdje si krenuo?

- Do drveta da ga posiječem!

Iblis se glasno nasmija.

- Hoćeš da ga posiječeš zato što sam ti prestao davati novac!

- Ne, nego hoću da uklonim zabludu i učinim da zasija svjetlo istine!

- Ti?

- Jel ti to mene ismijavaš, prokletniče?

- Nemoj mi zamjeriti, ali tvoj prizor me nasmijava.

- Ti to govoriš, lažljivče?!

Pobožnjak se okomi na šejtana i uhvati ga... Hrvali su se nekoliko trenutaka... ali borba okonča tako što je pobožnjak završio pod Iblisovun nogama... Iblis je pobijedio i sjeo na pobožnjakova prsa, ponosno mu govoreći:

- Gdje je sada tvoja snaga, čovječe?!

On reče glasom onoga koji se guši:

- Reci mi... kako si me uspio pobijediti, šejtanu jedan?!

Iblis mu odgovori:

- Kada si bio srdit radi Allaha pobijedio si me, a kada si se rasrdio zbog sebe pobijedio sam te... Kada si se borio za svoje vjerovanje pobijedio si me, a kada si počeo da se boriš za svoju korist pobijedio sam te!

Još poučnih priča iz islamske historije možete pronaći u predivnoj knjizi „Poučne priče – biseri arapsko-islamske tradicije“ Sanski Most, 2004. godine.

Pustinjski vukovi

Kako se mijenja svijet? Postoji li egzaktan put ka društvenom progresu? Kakvo društvo i kakvi pojedinci mijenjaju svijet? Ovo su pitanja na koja pokušava odgovoriti svaki razuman pojedinac naših godina. U periodu života u kojem sve što je naučio u toku višegodišnjeg školovanja treba primijeniti u stvarnosti, naš pojedinac nailazi na višestruke probleme - surov način na koji društvo funkcionira vrlo brzo pokvari romantičarsku sliku svijeta stvaranu tijekom odrastanja (svi su ljudi dobri, niko ne vara, ne krade, ne otima od tuđeg, ne mrzi, ne ubija druge ljude itd.). Pred njim se tada otvore dvoja vrata: vrata prihvatanja svijeta onakvog kakav jeste i djelovanje prema već ustaljenim shemama i principima, i vrata buntovništva i kontinuiranog odbijanja svijeta poremećenih vrijednosti. Prva vrata, često simbolički opisivana kao „kraju lađu“, „ne talasaj“, „pogni glavu i šuti“, „u se, na se i poda se“ vode mediokritetskom životu bez rizika, prevelikih stresova i prevelikih odgovornosti. Druga vrata, sa druge strane, vode nesumnjivom podizanju sopstvene svijesti, kreiranjem individualne slobode, potragom za objektivnom realnošću i kontinuiranom željom da se društvo mijenja.

Međutim, prije nego se u narednim pisanjima osvrnem na ova pitanja potrebe za društvenim progresom, želio bih se u ovom tekstu posvetiti uzrocima koje su dovele do haotičnog i nimalo obećavajućeg stanja savremenog humanuma. Naime, iako smo danas okruženi nebrojenim olakšicama što ih je savremena civilizacija u valu rapidnog tehnološkog progresa kreirala, još uvijek ne idemo ka dobru i prosperitetu. Dok na jednoj strani naše planete Zemlje humanoidni robot razgovara sa čovjekom, na njezinoj drugoj strani čovjek ubija drugog čovjeka zbog različite vjerske, etničke, rasne i ostale pripadnosti. Dok na jednoj strani ljudi većinu svoje hrane bacaju u otpadke, na drugoj strani ljudi umiru od gladi. Spisak ostalih paradoksa je beskonačan i neću ih u ovom slučaju spominjati, već ću pokušati objasniti šta je to u čovjekovoj prirodi što neumorno želi nemire, konflikte, ratove i razaranja, ili, jednim imenom rečeno, kontinuirano prolijevanje ljudske krvi.

Kontinuitet remećenja reda na zemlji ratovima, tiranijom i katastrofama uzrokovanim ljudskom rukom može se objasniti sa naučno-psihološkog i duhovno-religijskog aspekta.

Naime, prema dostupnim nam znanjima iz psihologije i psihijatrije, ljudi se dijele na sociopate i one normalne. Sav problem je u tome što su normalna ljudska bića svakodnevno izložena manipulaciji od strane sociopata. Kako to da mali procenat ljudi (prema nekim istraživanjima, 4-6% populacije svih ljudi) može manipulirati ostalim normalnim umovima? Odgovor nalazimo u samim osobinama sociopata: oni su narcisoidni, nametljivi, izuzetno inteligetni i bezosjećajni pojedinci sa opsesivnom potrebom za nametanjem svoje volje, stavova, ideja ili iluzija drugim ljudima, sa ciljem da bi se oni kontrolisali. Kao takvi su izuzetno prodorni na polju u kojem djeluju i najčešće su na funkcijama sa kojih mogu odlučivati o sudbinama mnogih ljudi. Tako su većina poslodavaca koji terorišu uposlene, većina političara, duhovnih vođa itd., koji manipulišu narodnim masama, upravo ovakvi profili ličnosti. Često sociopate identificiramo samo sa određenim likovima iz poznatih Holywoodskih filmova (na primjer, Robert de Niro u filmu “Cape fear”, Christian Bale u filmu “American Psycho”, Anthony Hopkins u filmskim serijalima o Hannibalu Lecteru itd.), ali njih možemo svugdje sresti i oni su dio naše svakodnevice – oni su nam kolege na poslu, kolege na fakultetu, neki naši prijatelji, poznanici, neke poznate ličnosti, i na kraju, neki političari i neke religijske vođe. A budući da ova nastranost ima i neke osobine zaraznog oboljenja, danas sa sigurnošću možemo reći da smo svi mi na neki način inficirani i da u osobinama sociopata možemo bez dvoumljenja prepoznati neke svoje:

· Slatkorječivost i površinski šarm;

· Grandiozna samovrijednost;

· Potreba za stimulacijom ili sklonost ka dosadi;

· Varanje i manipulacija;

· Nedostatak kajanja ili osjećaja krivice plitka osjećanja neosjetljivost i nedostatak empatije;

· Parazitski životni stil;

· Loša kontrola ponašanja;

· Promiskuitetno seksualno ponašanje;

· Rani problemi u ponašanju;

· Nedostatak realnih dugoročnih ciljeva;

· Impulsivnost;

· Neodgovornost;

· Nesposobnost za preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke;

· Mnogobrojne kratkotrajne bračne veze;

· Maloljetnička delikvencija;

· Opoziv uslovnog puštanja na slobodu;

· Kriminalna višestranost;

(Ček-lista za provjeru psihopatije, Dr Robert Hare - jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju. Autor je knjige Without Conscience.)

Sa duhovno-religijskog aspekta sociopate karakteriše odsustvo onog duhovnog. Dakle, radi se o ljudima koji imaju normalan izgled, „samo“ što su bezdušni, ili, kako bi Muhamed (neka je mir i spas na njega) rekao imaju ljudske oblike, ali posjeduju srca pustinjskih vukova - prolijevaju krv, a ne libe se od zla kojeg čine. Ako im dadneš prisegu na vjernost – prevariće te, a ako ti se obrate – lagaće te, ako im se povjeriš – iznevjeriće te, a kada ne budeš sa njima – ogovaraće te. Jednostavno, takvi ljudi su ne-ljudi, zli i remete red na zemlji.

Čuvajmo se sociopata.

Ne dozvolimo da nam takvi ljudi kroje sudbinu i oblikuju svijet u kojem živimo.