Sarajevo je najljepše s jeseni. Tada se u onom dijelu duž Koševske ulice pojavi tako prijatan vjetar koji me prati sve do mog nekadašnjeg fakulteta, na kojemu sam ostavio lijepe uspomene. I danas sam tuda hodao. Zatim sam prošetao do Čekaluše džamije na Džidžikovcu gdje sam klanjao džumu baš kao što sam i nekad dok sam bio asistent na svom fakultetu. Iako nisam nigdje žurio, išao sam brzo da bih osjetio onaj vjetar koji sam tada osjećao. Ljudi su me i dalje posmatrali sa čuđenjem jer sam ja svugdje i svakome čudan i zanimljiv, nesvakidašnji - sve je bilo u redu. U avliji džamije sam zastao, skinuo sako ispod šadrvana, izuo se i polahko uzeo abdest. Vjetar je raznosio suho opalo lišće po avlijskoj kaldrmi i baš u tom trenutku sam se sjetio svih lijepih i ružnih trenutaka iz moje sarajevske epizode u životu. Priznao sam samom sebi da bih to lišće i tu kaldrmu mogao gledati svakog petka do kraja života. No, džuma se završila, a mene su čekale obaveze, i ubrzo su isparile i te misli o starenju na jednom mjestu, i vratio sam se ustaljenom načinu života - iz grada u grad. Večeras puše mostarski vjetar i mostarske ulice su tako divne...
No comments:
Post a Comment