Bjegunci

Bili su to najtopliji dani u godini. Činilo se kako u selu nema živoga insana -  sakrivali su se i kunjali ljudi po debelim hladovinama, a žene su se povlačile u najhladnije izbe gdje vezahu goblene i prebirahu po nesretnim ljudskim sudbinama. Samo je vrijedna Hasima sa ibricima u rukama svakoga dana grabila ka seoskoj česmi u podnevskom vaktu i po najvišoj zvijezdi. Pognute glave i usitnjenim koracima palahala je putem iznad kojeg se zelenilo lišće bukovog šumarka. Istovremeno sa njom kroz tu šumu nečujno je hodao neumorni jaramaz Rašit – šutirao je opancima opalo bukovo lišće i šaputao najljepše riječi Hasimi.

Rašit je bio dokoličar kakvoga u selu nije bilo – čim bi vratio stoku sa jutarnje ispaše i podnamirio sve oko vatana, išao bi po selu i zadirkivao djevojke. Činaše se kako mu Bog šta drugo sem samopouzdanja i slatkorječivosti nije dao – niti je imao mala niti ljepote, a i ona luda tintara mu galjba bijaše prazna. Iako ga seoske čore zbog svega toga i nijesu shvatale za ozbiljno, godilo bi im kada bi ih obasipao riječima sklađim od najslađe hadžimakulje. Jedna od njih je svakako bila i Hasima. Iako je bila osrednje lijepa dvadesetogodišnjakinja omanjeg rasta, Rašitove riječi su činile da se osjeća kao gorska vila. A Rašitu, điljkošu, svakakvi bi šejtanluci padali na pamet. Dok bi se hladnom vodom punili Hasimini ibrici naglas je zamišljao kako zagrljeni dijele postelju i gledaju vedro zvjezdano nebo.

„Šuti bre mahniti, zatvori te tvoje pogane čvalje“, prekinula bi ga Hasima, iako je i ona u mislima već bila u Rašitovom zagrljaju.

„E vala da bi da mi hi ti zatvoriš tijem tvuijem ljijepijem ustima“, odgovarao bi kao iz topa Rašit i uživao gledajući od stida crvene Hasimine obraze.

Svi su prosci zaobilazili kuću Hasiminog baba Bećira i išli u kuću njenog amidže koji je imao prelijepu ćerku Hasnu sa kojom se malo koja djevojka u tom kraju takmičila po ljepoti i stasu. Zbog toga se Hasimi činilo kako za nju nema nade da će se skoro udati. A krv joj ključaše za muškim dodirom. Rašit je bio jedini koji se nudio da dodiruje njen uzavreli hudžut, tako da se radovala svakom danu u kojem će ići na vodu i slušati njegove baljezgarije. Sve dok šejtan jednog dana ne šapnu Rašitu ludu misao da pobjegnu od kuće i odu u guste šume na vrhu sela, gdje nit je ko dolazio nit prolazio. Hasimi se najprije taj prijedlog činio poganim i ludim, no, kako se topli i dosadni dani jedan za drugim redahu već je počela popuštati i dogovori se sa Rašitom da u gluho doba sljedeće noći pobjegnu. 

Rašit se u dogovoreno vrijeme nacrtao ispred Hasimine kuće, veseo, usplahiren i pun sebe. U cekeru je nosio dva hljeba, ceput suhog mesa i kolut sudžuka što ih je iz babove pušnice uzeo. Budući da svi ukućani spavahu, Hasima se lahko prote kroz pendžer, preskoči plot i nesigurno dohvati Rašitovu ruku. Zajedno jurnuše najprije ka Buču pa ka Brijestovima i na kraju ka gustoj bukovoj šumi ispod planine, daleko od seoskih kuća...

I dok su njihovi ukućani ujutru na sabah uzimali ibret gdje im biše djeca, Rašit i Hasima su već ležali u gustoj papradi. 

Sunce je sutradan ponovo pržilo dok je Rašit pobadao četiri bukova kolca na koje je zatim pobacao suhu paprad i sklepao kućerak samo za njih dvoje. Za to vrijeme je cijelo selo brujalo o njima, a Hasimin otac Bećir i njezina dva krupna brata su toga dana izgledali ni manje ni više nego kao tri razjarena bika. Rašitovi roditelji nisu ni tragnuli – odavno su digli ruke od toga bahsuza. 

Prođoše dani, a bjegunaca ni na vidiku – selo ih sve manje uzimalo u usta i niko nije više ni nagađao šta se u stvari dogodilo. 

Sve dok ih jednog dana stari Iljaz ne opazi dok je rano ujutru tražio pešurke po šumi. Jedva je dočekao da stigne u selo i jurne ka Bećirovoj kući. Lupnu tri puta mačugom o vrata izbe i sa velikim uzbuđenjem promrmlja: 

„Vala, Bećko, taka i taka stvar, ono dvoje su tu i tu na to i to m'esto, ništa dalje da ti ne pričam“.

Istog dakika Bećir sa dva sina haknu ka planini. Srce mu se prepolovi kad ugleda Hasimu kako mirno spava u Rašitovom naručju ispod kućerka od papradi. Prvi sin jurnu i udari pesnicom u lice Rašita toliko jako da krv prsnu na drugu stranu. Drugi sin ga nogom udari u slabinu dok Bećir zgrabi Hasimu za nadlakticu, mirnim glasom govoreći Rašitu: 

„Ako te od danas vidim da hodaš po ovijem selu Allahom ti se kunem da ću ti tandžarom prosut mozak po ljedini“ 

Rašit se trgnu, odalji malo od njih, krvavog lica pogleda u Hasimu i uroni u gustu bukovu šumu. 

Nikada više niko u selu nije vidio Rašita. 

Jednom je neki Zumber dolazio iz Skoplja i besjedio kako je Rašit došao najprije u Makedoniju, gdje je ostao vrlo kratko nakon čega je produžio ka Turskoj i tamo ostao živjeti.

Hasimu su dali za pedesotogodišnjeg udovca Isljama koji je živio u selu nasuprot njenog. Katkad bi, uzimajući drva sa zida hambara, ili hodajući iz štale sa kofom mlijeka pogledala u ono polje ispod bukove šume gdje je nekada bila kućica od papradi i uzdahnula:

„E moj Rašitaga.“