Bilo je to prije par godina. U poslijepodnevnim satima sam jurišao Koševskom ulicom ka BBI Centru. Na trgu Djece Sarajeva sjeo sam na drvene klupe ispred bioskopa Cinema City i čekao. Nju. Kada se pojavila, poskočio sam kao da me je škorpija ujela. Kakva je to ljepotica bila. Za trenutak mi se učinilo da ne dodiruje zemlju dok hoda. Smije mi se, pokazuje na sat izvinjavajući se što kasni. Zagrlim je čvrsto i poljubim u čelo. Potom je dodirnem po leđima i provjeravam da taj prelijepi anđeo slučajno ne posjeduje krila. Za svaki slučaj je uzmem za ruku, da ne odleti. Mirisala je na onaj fenomenalni Gucci Rush parfem.
Spontano smo krenuli uz Titovu ulicu ka Ferhadiji gore, iako mi je bilo mrsko izlagati tuđim pogledima ovakvu ljepoticu. Ona nikoga do mene i nije gledala, stalno je okretala glavu ka meni, jela me onim krupnim bademastim očima i pričala mi šta joj se dogodilo toga dana. Nisam je baš slušao ali sam svakako znao klimati glavom u znak odobravanja i razumijevanja tačno onda kad je trebalo. Potom bi objema rukama držala moju lijevu i ljubila me u rame govoreći da me voli i da ne može živjeti bez mene. Nisam klimao glavom ali sam jasno čuo i razumio. Nisam ni ja mogao živjeti bez nje. Danju sam radio a samo zamišljao kako će se moje ruke sastaviti sa njenima.
Taman sam osjetio bol u nogama od hodanja kad smo se obreli na Žutoj tabiji iznad Kovača, odakle se vidi cijelo Sarajevo kao na dlanu. Sjeli smo na kameni zidić i odlučili pogledima grliti Sarajevo, a tijelima jedno drugo. Uzeo sam njen kažiprst i pokazivao na svaku zgradu pojedinačno, i govorio o njoj. Kazivao sam joj kad je nastala koja, koji je njen projektant i koji je njen značaj za Sarajevo. Ona je klimala glavom i nakon što bih svaku zgradu završio objašnjavati nagrađivala bi me poljupcem.
Eto tako je bilo.
Ne znam gdje je sada. Ne znam ni s kim je.
No comments:
Post a Comment