Dogodi se, ne tako davno, da u jednom selu pored Ribarića jedan dobri čovjek usnije sljedeći san:
Hodao je ruševinama iznad kojih su letjele bijele ptice čudnog izgleda. Te čudne ptice su neprestano bacale čudnovate bijele vreće. Međutim, kako su te bijele vreće padale, ogromni crni lešinari su ih uzimali i odnosili daleko izvan ruševina.
Izbezumljen je sam sebi tumačio taj san, ne mogavši ništa razabrati. Zatim je po drugim selima i čaršijama bezuspješno tražio nokaga ko bi mu sve to objasnio. Kad je već izgubio svaku nadu da će razumjeti išta od čudnovatog sna, neko mu preporuči jednog starca koji je usamljeno živio u srcu kršne Hercegovine.
- Merhaba, poštovana starino, usnio sam takav i takav san i rekli su mi da ćeš jedino ti moći da mi sve to protumačiš.
- Merhaba, dobri čovječe, taj tvoj san ti ne mogu protumačiti nikako drugačije do ovako:
Ruševine su ništa drugo do tvoj Sandžak. Bijele ptice koje bacaju vreće su vaši pošteni i umni ljudi koji uz Allahovu pomoć donose blagost u tvoj narod i tvoj kraj. A lešinari su zli i pohlepni ljudi - većina ih je od tvog naroda - koji tu blagost otimaju narodu i odnose je iz Sandžaka dajući je drugim zlim ljudima ili je prisvajaju za sebe.
No comments:
Post a Comment