Poruka omladini

Budući da niko ne voli čitati ona preduga razglabanja u kojima se mlati prazna slama i prodaje magla, potrudiću se da u nastavku teksta budem što egzaktniji i jasniji.

Draga omladino:

Nikad ne prestajte učiti. O svemiru u kojem smo samo beznačajna tačka. O historiji koja se ponavlja. O savremenom svijetu koji nam uzima više nego što daje. Učite o ljudima, događajima, društvenim i prirodnim fenomenima i uvijek imajte na umu da je najozbiljniji smisao čovjekovog življenja potreba za znanjem i osvajanjem nepoznatog. Ne prestajte saznavati o svemu što će oplemeniti vaša srca i učiniti vas dobrim ljudima, jer već sutra možete polagati životni ispit od kojeg će vam zavisiti ostatak života.

Sa druge strane čuvajte se nepotrebnog znanja. Zašto bi nam bilo bitno koliko je godina Madonna starija od svog novog momka i koliko se puta Charlie Sheen ženio? Ili koliko se Raikkonen zadržao u pitstopu u drugoj trci pretprošle sezone, a koliko je Ronaldo zabio golova prošle godine? Čuvajte se i nezanimljivih osoba i onih ispraznih priča sa ograničenim besposličarima od kojih ništa nećete naučiti. Družite se sa uspješnima i jakima koji vam mogu otvoriti vrata kroz koja morate sami proći i uvijek imajte na umu da jaki daju drugima snagu, dok slabi i druge oslabe.

Nikad ne gubite samopouzdanje. Čak i onda kad ste na korak od odustajanja sjetite se da je noć najtamnija upravo pred svitanje i da je uspjeh proces koji ima svoje uspone i padove. Samo se sjetite da je Michael Jordan kao srednjoškolac izbačen iz košarkaškog tima, da su za Alberta Einsteina učitelji govorili kako nikad neće postići puno, da je Walt Disney dobio otkaz iz novinske agencije zbog svoje „nekreativnosti“, i da je Steve Jobs bio otpušten iz firme koju je osnovao.

Ne gubite samopouzdanje čak i onda kad vam ispred nosa nesposobni tatini sinovi i stranački podmladak otmu posao koji ste poštenim školovanjem zaslužili - neka vam to bude samo dodatni motiv da još snažnije i neumornije nastavite.

Budite jedinstveni i neponovljivi. Ako svi idu u provaliju zašto bi vi morali sa njima samo da ne biste bili obilježeni kao drugačiji? Ako svi nose bijele košulje, vi obucite plave. Ako svi iz straha okreću leđa vjetru i puštaju da ih nosi gdje god poželi, vi mu prkosno okrenite prsa i vidjećete da vam ne može ništa a da vi još čvršće stojite na zemlji. Ako se svi kotrljaju niz brdo vi se penjite uz brdo. Ako svi imaju smartfone koji im ništa ne trebaju, vi imajte onu Nokia „Ciglu“ i udarajte njome u glavu svakoga ko vas podozrivo pogleda zbog toga.

Budite uvijek buntovni. Odagnajte strah koji vam nameću drugi ljudi koji su također od krvi i mesa, i koji se također plaše. Zašto bi neka baraba od poslodavca nad vašim znojem nepošteno zarađivala? Ili zašto bi neki profesor isfrustriran svojim životnim neuspjesima svoj očaj pretvoren u bijes istresao na vama? Budite kolegijalni ali uvijek razvijajte one sposobnosti sa kojima će biti što manje ljudi sličnih vama i ne budite zamjenjivi jer vas samo jedinstvenost u nečemu što radite drži na cijeni u ovom svijetu. Ne zaboravite da „Faust“ ili „Odu radosti“ nije napisala grupa ljudi, niti je internet ili telefon izmislila grupa ljudi – to su uradili upravo pojedinci. Sa druge strane naučite razlikovati atrakciju od dostignuća. Ignorišite raznorazne blogere i zvijezde rialiti šou programa - ne zaboravite da je najlakše pljuvati po ostalima ili ispasti budala pred drugima.

Na kraju, nikad ne odustajte od svog cilja, ma šta da je taj cilj. Ko smije da vam kaže kako baš vi nećete postati odlučni, hrabri i pametni ljudi koji ostavljaju neizbrisive tragove i mijenjaju tok događaja? Ako se predate, ako odustanete, daćete zadovoljstvo i još veće pravo svim onim poluobrazovanim hohštaplerima, bjelosvjetskim šarlatanima i ostalim neljudima koji sticajem okolnosti danas drže konce u svojim rukama, da vam kroje sudbinu i svijet u kojem živite.

Tekst je napisan za sajt studentski.rs, 2013. godine

Dragi Predsjedniče,

Danas je godišnjica tvog preseljenja na bolji svijet i osjetio sam potrebu da ti napišem ovo pismo. Ne bih volio da stekneš utisak da te se sjetim samo na dan tvog preseljenja - imam ja tebe, dragi dedo, skoro pa uvijek u mislima - sjetim te se uvijek dok stojim i učim Fatihu ispred tvog mezara opkoljenog mermernim stubovima koji drže metalnu kupolu ovdje na Kovačima; imam te u mislima dok hodam hodnikom tvog muzeja i čitam tvoje vanvremenske poruke na kamenom zidu; kad god odem klanjati džumu u džamiji Čekaluši, dok ulazim unutra uvijek pogledam desno ne bih li te primjetio kako skrušeno sjediš u uglu; kad god silazim niz Džidžikovac ka čaršiji pitam se o čemu si ti razmišljao dok si silazio istim putem; zamišljam te i kako gaziš onih par stepenika kad god prođem pored zgrade Predsjedništva. Duboko ti se izvinjavam što nemam snage da ti govorim o događajima koji su uslijedili iza tvog preseljenja do danas, što nemam snage da ti pričam šta sve zli i zavidni ljudi govore o tebi, i na kakve načine neke sitne duše zloupotrebljavaju tvoje ime ne bi li stekli političke poene, jer se i sam oneraspoložim, ali bih sve dao da čujem tvoje mišljenje o svemu tome. Želim te obradovati jer su iza tebe ostale neprocjenjive knjige koje zdrava omladina rado čita - većina njih kreira svoja mišljenja i svoje stavove čitajući ih. Želim te obradovati i da smo puno naučili od tebe. Zahvaljujući tebi svi smo naučili šta znači zagovarati i vjerovati u multikulturalnost, u poštivanje drugih naroda i drugih religija. Svojim primjerom si nas ubijedio da se politikom mogu baviti i pošteni ljudi, i da politika nije kvarna već ljudi koji se njom bave. Svojom primjerom si nam isto pokazao kako to treba izgledati savremeni evropski musliman i kako se, darovan tom blagodati, treba ponašati. Također si nam, svojom sudbinom punom iskušenja i neprijatnosti pokazao kako je iza muke uvijek slast, i kako od života uvijek dobijemo onoliko koliko sebe damo i koliko muke i patnji doživimo. Ali ono što si nam svojim životom najviše pokazao je da uvijek trebamo ostati uspravni. I mi ćemo, ako Bog da, ostati uspravni, jer, kako ti kažeš, ne možemo pognute glave ispod zvijezda. 

Selamim te u ime svih nas, i molim Allaha da ti olakša, da ti se smiluje i da mir uvijek bude sa tobom.

Pismo napisano povodom godišnjice preseljenja rahmetli Alije Izetbegovića, 19. 10. 2014.

Kažiprst

Bilo je to prije par godina. U poslijepodnevnim satima sam jurišao Koševskom ulicom ka BBI Centru. Na trgu Djece Sarajeva sjeo sam na drvene klupe ispred bioskopa Cinema City i čekao. Nju. Kada se pojavila, poskočio sam kao da me je škorpija ujela. Kakva je to ljepotica bila. Za trenutak mi se učinilo da ne dodiruje zemlju dok hoda. Smije mi se, pokazuje na sat izvinjavajući se što kasni. Zagrlim je čvrsto i poljubim u čelo. Potom je dodirnem po leđima i provjeravam da taj prelijepi anđeo slučajno ne posjeduje krila. Za svaki slučaj je uzmem za ruku, da ne odleti. Mirisala je na onaj fenomenalni Gucci Rush parfem.

Spontano smo krenuli uz Titovu ulicu ka Ferhadiji gore, iako mi je bilo mrsko izlagati tuđim pogledima ovakvu ljepoticu. Ona nikoga do mene i nije gledala, stalno je okretala glavu ka meni, jela me onim krupnim bademastim očima i pričala mi šta joj se dogodilo toga dana. Nisam je baš slušao ali sam svakako znao klimati glavom u znak odobravanja i razumijevanja tačno onda kad je trebalo. Potom bi objema rukama držala moju lijevu i ljubila me u rame govoreći da me voli i da ne može živjeti bez mene. Nisam klimao glavom ali sam jasno čuo i razumio. Nisam ni ja mogao živjeti bez nje. Danju sam radio a samo zamišljao kako će se moje ruke sastaviti sa njenima. 

Taman sam osjetio bol u nogama od hodanja kad smo se obreli na Žutoj tabiji iznad Kovača, odakle se vidi cijelo Sarajevo kao na dlanu. Sjeli smo na kameni zidić i odlučili pogledima grliti Sarajevo, a tijelima jedno drugo. Uzeo sam njen kažiprst i pokazivao na svaku zgradu pojedinačno, i govorio o njoj. Kazivao sam joj kad je nastala koja, koji je njen projektant i koji je njen značaj za Sarajevo. Ona je klimala glavom i nakon što bih svaku zgradu završio objašnjavati nagrađivala bi me poljupcem. 

Eto tako je bilo.

Ne znam gdje je sada. Ne znam ni s kim je. 

Prisjećanje

Baš kad su na mirno Mramorno more počele padati prve zrake sunca koje se ukazivalo iznad Bosfora, muftija Šemsikadić se pojavi na divanu svoje kuće. Upravo se vratio sa sabah-namaza i sjede popiti čaj uživajući uz pogled kakvog na dunjaluku nema, i u kojem svaki dan uživa evo već osam godina. Taj pogled od njegove kuće je obuhvatao Mramorno more, sitna i rijetka ostrva raštrkana po njemu i na kraju, uz sami horizont, azijski kontinent zamućen plavičastom bojom. 

Međutim, samo su muftijine oči i hudžut bili na tom mjestu, srce i duša su ostali u rodnom Sandžaku i voljenoj Bosni. 

Iako ostarjelom, pogrbljenom i sijede brade, nisu mu se ni na jedan trenutak zamaglila sjećanja, naročito ona koja su se munjevitom brzinom izredala od Berlinkog kongresa i čvrste odluke da svoju zemlju brani od Austrougara, do trenutka kada ga je sultan Abdulhamid II počastio i pozvao da mu bude musafir u Istanbulu, poklonivši mu ogroman komad zemlje, Čekmedže čiflik, pored Marmare uz molbu da se nikad više ne vrati u Sandžak. Među tim sjećanjima je bilo i onih lijepih, ali je većina njih bila gorka i bolna. No, muftija ih se sjeća svaki dan i to sve po redoslijedu, što mu je postao kao nekakav ritual bez kojeg nije mogao početi dan. Kad bi ga neko posmatrao tako zamišljenog i šutljivog primjetio bi trenutke u kojima podiže glavu, trenutke u kojim mu zadrhti brada i trenutke u kojim dugo zatvara oči. Kad podigne glavu – sjeti se slavnih pobjeda koje je sa svojom vojskom vojevao diljem Bosne i Sandžaka; kad mu zadrhti brada, sjeća se gorkog tenutka kada su ga Sarajlije izdale i predale grad Austrijancima - što je značilo kapitulaciju cijele Bosne i njegovo povlačenje preko Drine ka Sandžaku; kad zatvori oči, to njegove misli lutaju uzanim kaldrmisanim ulicama rodne Pljevlje, šetaju od dućana do dućana od Altun-Alem do Isa-begove džamije u Novom Pazaru, ili grle sarajevsku kotlinu sa Vratnika. 

Kad završi taj ritual prisjećanja, u sebi, kao po običaju, progovori:

„Bože dragi, šta li če biti sa Sandžakom? Eno, za Bosnu već znam – nju su Austrougari već uzeli pod svoje, uče naše tamošnje Bošnjake svojoj kulturi i svom načinu života i za stotinak godina oni neće znati ni ko su ni šta su. Za ovo oronulo Osmansko carstvo već znam šta će se dogoditi. To i sam sultan Abdulhamid zna, zato i ne izlazi iz svoje palate na Yildiz Sarayi iznad Bešiktaša, gdje u jezercetu svog vrta vozi kajak i samo čeka dan kada će se njegovo carstvo raspasti, a islamski svijet ostati bez halife. Ali, šta će biti sa Sandžakom?“

Na kraju, muftiji ne ostade ništa drugo do da, kao i svako jutro, prouči dovu u kojoj zamoli Allaha da čuva Sandžak i da se u njemu uvijek rađaju hrabri i dostojanstveni ljudi - a dobrom čovjeku i pravednom vođi kakav je muftija Šemsikadić dova se ne odbija. Ustade, uze u ruku ispijenu šolju čaja i tihim koracima nestade iz divana, ostavivši sunčeve zrake da same miluju mirnu vodu Mramornog mora. 

*Mehmed ef. Šemsikadić (1827-1887), pljevaljski muftija, jedna od najznačajnijih i omiljenijih ličnosti bošnjačke historije, poznat kao vođa bošnjačkog nacionalnog pokreta u periodu tzv. Istočne krize. Posljednje godine svog života proveo je u Istanbulu kao specijalni gost sultana Abdulhamida II

Bjegunci

Bili su to najtopliji dani u godini. Činilo se kako u selu nema živoga insana -  sakrivali su se i kunjali ljudi po debelim hladovinama, a žene su se povlačile u najhladnije izbe gdje vezahu goblene i prebirahu po nesretnim ljudskim sudbinama. Samo je vrijedna Hasima sa ibricima u rukama svakoga dana grabila ka seoskoj česmi u podnevskom vaktu i po najvišoj zvijezdi. Pognute glave i usitnjenim koracima palahala je putem iznad kojeg se zelenilo lišće bukovog šumarka. Istovremeno sa njom kroz tu šumu nečujno je hodao neumorni jaramaz Rašit – šutirao je opancima opalo bukovo lišće i šaputao najljepše riječi Hasimi.

Rašit je bio dokoličar kakvoga u selu nije bilo – čim bi vratio stoku sa jutarnje ispaše i podnamirio sve oko vatana, išao bi po selu i zadirkivao djevojke. Činaše se kako mu Bog šta drugo sem samopouzdanja i slatkorječivosti nije dao – niti je imao mala niti ljepote, a i ona luda tintara mu galjba bijaše prazna. Iako ga seoske čore zbog svega toga i nijesu shvatale za ozbiljno, godilo bi im kada bi ih obasipao riječima sklađim od najslađe hadžimakulje. Jedna od njih je svakako bila i Hasima. Iako je bila osrednje lijepa dvadesetogodišnjakinja omanjeg rasta, Rašitove riječi su činile da se osjeća kao gorska vila. A Rašitu, điljkošu, svakakvi bi šejtanluci padali na pamet. Dok bi se hladnom vodom punili Hasimini ibrici naglas je zamišljao kako zagrljeni dijele postelju i gledaju vedro zvjezdano nebo.

„Šuti bre mahniti, zatvori te tvoje pogane čvalje“, prekinula bi ga Hasima, iako je i ona u mislima već bila u Rašitovom zagrljaju.

„E vala da bi da mi hi ti zatvoriš tijem tvuijem ljijepijem ustima“, odgovarao bi kao iz topa Rašit i uživao gledajući od stida crvene Hasimine obraze.

Svi su prosci zaobilazili kuću Hasiminog baba Bećira i išli u kuću njenog amidže koji je imao prelijepu ćerku Hasnu sa kojom se malo koja djevojka u tom kraju takmičila po ljepoti i stasu. Zbog toga se Hasimi činilo kako za nju nema nade da će se skoro udati. A krv joj ključaše za muškim dodirom. Rašit je bio jedini koji se nudio da dodiruje njen uzavreli hudžut, tako da se radovala svakom danu u kojem će ići na vodu i slušati njegove baljezgarije. Sve dok šejtan jednog dana ne šapnu Rašitu ludu misao da pobjegnu od kuće i odu u guste šume na vrhu sela, gdje nit je ko dolazio nit prolazio. Hasimi se najprije taj prijedlog činio poganim i ludim, no, kako se topli i dosadni dani jedan za drugim redahu već je počela popuštati i dogovori se sa Rašitom da u gluho doba sljedeće noći pobjegnu. 

Rašit se u dogovoreno vrijeme nacrtao ispred Hasimine kuće, veseo, usplahiren i pun sebe. U cekeru je nosio dva hljeba, ceput suhog mesa i kolut sudžuka što ih je iz babove pušnice uzeo. Budući da svi ukućani spavahu, Hasima se lahko prote kroz pendžer, preskoči plot i nesigurno dohvati Rašitovu ruku. Zajedno jurnuše najprije ka Buču pa ka Brijestovima i na kraju ka gustoj bukovoj šumi ispod planine, daleko od seoskih kuća...

I dok su njihovi ukućani ujutru na sabah uzimali ibret gdje im biše djeca, Rašit i Hasima su već ležali u gustoj papradi. 

Sunce je sutradan ponovo pržilo dok je Rašit pobadao četiri bukova kolca na koje je zatim pobacao suhu paprad i sklepao kućerak samo za njih dvoje. Za to vrijeme je cijelo selo brujalo o njima, a Hasimin otac Bećir i njezina dva krupna brata su toga dana izgledali ni manje ni više nego kao tri razjarena bika. Rašitovi roditelji nisu ni tragnuli – odavno su digli ruke od toga bahsuza. 

Prođoše dani, a bjegunaca ni na vidiku – selo ih sve manje uzimalo u usta i niko nije više ni nagađao šta se u stvari dogodilo. 

Sve dok ih jednog dana stari Iljaz ne opazi dok je rano ujutru tražio pešurke po šumi. Jedva je dočekao da stigne u selo i jurne ka Bećirovoj kući. Lupnu tri puta mačugom o vrata izbe i sa velikim uzbuđenjem promrmlja: 

„Vala, Bećko, taka i taka stvar, ono dvoje su tu i tu na to i to m'esto, ništa dalje da ti ne pričam“.

Istog dakika Bećir sa dva sina haknu ka planini. Srce mu se prepolovi kad ugleda Hasimu kako mirno spava u Rašitovom naručju ispod kućerka od papradi. Prvi sin jurnu i udari pesnicom u lice Rašita toliko jako da krv prsnu na drugu stranu. Drugi sin ga nogom udari u slabinu dok Bećir zgrabi Hasimu za nadlakticu, mirnim glasom govoreći Rašitu: 

„Ako te od danas vidim da hodaš po ovijem selu Allahom ti se kunem da ću ti tandžarom prosut mozak po ljedini“ 

Rašit se trgnu, odalji malo od njih, krvavog lica pogleda u Hasimu i uroni u gustu bukovu šumu. 

Nikada više niko u selu nije vidio Rašita. 

Jednom je neki Zumber dolazio iz Skoplja i besjedio kako je Rašit došao najprije u Makedoniju, gdje je ostao vrlo kratko nakon čega je produžio ka Turskoj i tamo ostao živjeti.

Hasimu su dali za pedesotogodišnjeg udovca Isljama koji je živio u selu nasuprot njenog. Katkad bi, uzimajući drva sa zida hambara, ili hodajući iz štale sa kofom mlijeka pogledala u ono polje ispod bukove šume gdje je nekada bila kućica od papradi i uzdahnula:

„E moj Rašitaga.“

Čudan san

Dogodi se, ne tako davno, da u jednom selu pored Ribarića jedan dobri čovjek usnije sljedeći san:

Hodao je ruševinama iznad kojih su letjele bijele ptice čudnog izgleda. Te čudne ptice su neprestano bacale čudnovate bijele vreće. Međutim, kako su te bijele vreće padale, ogromni crni lešinari su ih uzimali i odnosili daleko izvan ruševina.

Izbezumljen je sam sebi tumačio taj san, ne mogavši ništa razabrati. Zatim je po drugim selima i čaršijama bezuspješno tražio nokaga ko bi mu sve to objasnio. Kad je već izgubio svaku nadu da će razumjeti išta od čudnovatog sna, neko mu preporuči jednog starca koji je usamljeno živio u srcu kršne Hercegovine.

- Merhaba, poštovana starino, usnio sam takav i takav san i rekli su mi da ćeš jedino ti moći da mi sve to protumačiš.

- Merhaba, dobri čovječe, taj tvoj san ti ne mogu protumačiti nikako drugačije do ovako:

Ruševine su ništa drugo do tvoj Sandžak. Bijele ptice koje bacaju vreće su vaši pošteni i umni ljudi koji uz Allahovu pomoć donose blagost u tvoj narod i tvoj kraj. A lešinari su zli i pohlepni ljudi - većina ih je od tvog naroda - koji tu blagost otimaju narodu i odnose je iz Sandžaka dajući je drugim zlim ljudima ili je prisvajaju za sebe.

Sasvim običan a posve drugačiji petak

Sarajevo je najljepše s jeseni. Tada se u onom dijelu duž Koševske ulice pojavi tako prijatan vjetar koji me prati sve do mog nekadašnjeg fakulteta, na kojemu sam ostavio lijepe uspomene. I danas sam tuda hodao. Zatim sam prošetao do Čekaluše džamije na Džidžikovcu gdje sam klanjao džumu baš kao što sam i nekad dok sam bio asistent na svom fakultetu. Iako nisam nigdje žurio, išao sam brzo da bih osjetio onaj vjetar koji sam tada osjećao. Ljudi su me i dalje posmatrali sa čuđenjem jer sam ja svugdje i svakome čudan i zanimljiv, nesvakidašnji - sve je bilo u redu. U avliji džamije sam zastao, skinuo sako ispod šadrvana, izuo se i polahko uzeo abdest. Vjetar je raznosio suho opalo lišće po avlijskoj kaldrmi i baš u tom trenutku sam se sjetio svih lijepih i ružnih trenutaka iz moje sarajevske epizode u životu. Priznao sam samom sebi da bih to lišće i tu kaldrmu mogao gledati svakog petka do kraja života. No, džuma se završila, a mene su čekale obaveze, i ubrzo su isparile i te misli o starenju na jednom mjestu, i vratio sam se ustaljenom načinu života - iz grada u grad. Večeras puše mostarski vjetar i mostarske ulice su tako divne...

Hadžija i trgovac iz Novog Pazara

Prije nekoliko decenija u Novom Pazaru je živio jedan naš dobri Hadžija, koji je, eto, sticajem okolnosti, ostao dužan nekome čovjeku 10 000 maraka. Dani su prolazili, a naš Hadžija je redao neprospavane noći zbog nemogućnosti da taj dug vrati. Proganjali su ga svi oni hadisi i predaje u kojima se upozorava da će Allah šehidima oprostiti sve sem duga. Šehidima, koji su na najvišem stepenu, neće Svemogući oprostiti dug, a kamoli običnim ljudima za kakvoga je sebe držao Hadžija. Agonija bi se nastavila da nije jedne noći Hadžija usnio samog Poslanika. Budući da se đavo ne može prerušiti u Poslanikov lik, Hadžija je bio počastvovan što razgovara sa najboljim čovjekom od svih ljudi. Ima li šta ljepše na Dunjaluku za vjernika nego da vidi Muhammeda? Nakon što se u tom snu Hadžija povjerio kako ne može spavati zbog nevraćenog duga, Poslanik mu reče da ode u kuću tog i tog čovjeka, poznatoga trgovca, i zatraži mu novac na zajam.

- „Božiji poslaniče, kako će on znati da ja istinu govorim?“

- „Reci mu da ovog četvrtka nije učio salevate koje stalno uči.“

Hadžija tako i uradi – ne prođe mnogo dakika a nađe se ispred trgovčeve bogate kuće i zatraži izun za ulazak.

- „Selami te Muhammed Pejgamber.“

Trgovac se zaprepasti. 

- „Šta govoriš, o čemu pričaš, šta je sa tobom?“

- „Vidio sam poslanika u snu, i on je poručio da mi daš 10 000 maraka na zajam ne bih li danas vratio dug koji nemam vratiti.“

Trgovac se zaprepasti – da li da vjeruje ili ne vjeruje izbezumljenom Hadžiji. No, Hadžija nastavi:

- „Kao potvrda da ja govorim istinu, rekao mi je da ovoga četvrtka nisi proučio salevate koje redovno učiš.“

Trgovac tada briznu u plač, i poče se pravdati kako je bio zauzet pristiglom robom, a kako godinama uči salevate svakoga ponedjeljka i četvrtka a da to ni njegova hanuma ne zna. Iznije novac, sav usplahiren, uplakan, ali neizmjerno radostan što je zaslužio da ga Poslanik spomene.

- "Ako je Muhammed tebe poslao, ovo je da vratiš dug i halal olsun do Sudnjega dana."

Pitanja i odgovori

Zašto puštaš kosu?
Puštanje kose je simbol slobode.
Zar nisu svi ljudi slobodni?
Svi ljudi misle da su slobodni. Medjutim, malo njih zaista jeste.
Da li su zaista svi ljudi zli?
Svi ljudi nose u sebi onaj životinjski kod koji nas tjera da mrzimo, zavidimo, međusobno ratujemo i sebično se borimo samo za sebe.
Iznesi jedan dokaz da postoji Bog?
Trepni jednom i onda istraži koliko je to komplikovana operacija ma koliko jednostavno izgledala.
Šta je uspjeh?
Put od neuspjeha do neuspjeha ne gubeći vlastiti entuzijazam.
Šta je kljuć uspjeha?
Iskrena namjera.
Je li tvoja namjera iskrena?
Nekad se namjere da uljepšam svijet i unaprijedim način čovjekovog življenja sukobe sa porivom za slavom i banalnim materijalnim stvarima. Ali na kraju uvijek pobijedi ovo prvo.
Šta je sreća?
Još uvijek ne znam odgovoriti. Često pitam druge to isto.
Šta te najviše fascinira?
Nova poznanstva i nova prijateljstva. Način na koji živim mi ne dozvoljava da imam stalne i prave prijatelje. Nekad smatram to ogromnim nedostatkom, nekad ogromnom prednošću. Svi ljudi tačno znaju kako trebamo živjeti naš život. A nikad tačno ne znaju kako bi trebali živjeti svoj vlastiti život, kako Coelhov Alkemičar kaže.
Kakav je osjećaj zivjeti sa uvijek spakovanim koferom?
 Osjećaj je dobar, iako sve više primjećujem da sam umoran.
Šta te najviše ispunjava?
Uživam činiti druge sretnima.
A šta te najviše iritira?
Ograničenost ljudi kojima je stalo do tuđeg mišljenja.
Čega se najviše bojiš?
Besciljnosti življenja, destruktivnosti djelovanja, traženja pravde onda kada sam nepravedan, obožavanja svoje pameti, nepriznavanja svojih grešaka i nepoštivanja onih koji su bolji od mene.
Ko je tvoj junak?
Jusuf. Njegova sudbina je primjer ovodunjalučkog uspjeha.
Leonardo ili Michelangelo?
A Raffaello? Raffaello je bio svjetski čovjek, ova dvojica su bili čudaci.
Corbusier ili Wright?
Corbusieru nema premca u cijeloj historiji arhitekture.
BIG ili Snohetta?
Snohetta zbog Aleksandrijske biblioteke.
David Fincher ili Christopher Nolan?
Nolan zbog Mementa.
James Cameron ili Ridley Scott?
Ridley Scott, mada i on popušta posljednjih godina. Međutim, Prometheus tjera na razmišljanje.
Omiljeni animirani crtani film?
-Wall-e
-Up
-Despicable me
Orhan Pamuk ili Khaleed Hosseini?
Pamuk. „Zovem se crvena” je genijalan roman.
Omiljena knjiga od Paula Coelha?
„Pobjednik ostaje sam.“
Odabrani hadis?
„Ne osuđuj brata svog zbog grijeha koji je počinio, jer znaj da nećes umrijeti a da isti grijeh ti ne uradiš!“
Odabrani citat?
„Jedina stvarna sreća u životu je stalna težnja ka naprijed!“
Kada bi znao da ćeš sutra umrijeti, šta bi uradio?
Posadio bih biljku.

Salahudinova osveta

Poznato je da Salahudin Ejubi, jedan od najvećih heroja islamske historije, nije bio osvetoljubiv niti okrutan čovjek. Nije bio zlopamtilo i obično se protivio osveti. Kada bi saznao da je neki njegov vojnik loše postupao prema zarobljenicima, ili tlačio civile i nejač, žestoko bi ga kažnjavao.

Međutim, čak se i kod Salahudina našao jedan upečatljiv izuzetak. Postojao je jedan franački vitez, po imenu Rejnald Šatiljonski, nemilosrdni krvnik i oličenje zla.

Salahudinova mržnja prema Rejnaldu bješe čista – nije je mutilo osjećanje praštanja, velikodušnosti, dobrote pa čak ni oholosti zbog koje bi se ovaj čovjek smatrao crvom nedostojnim sultanovog prijezira. Rejnald je u periodu mira susretao karavane muslimana, pljačkao trgovce i nemilosrdno ubijao žene i djecu, čak je i otvoreno govorio da će lično otići u Medinu, iskopati kosti Allahovog poslanika i zapaliti ih. Salahudin se tada zakleo da će, ukoliko mu se ikada ukaže prilika, lično odrubiti glavu tom posjetiocu iz pakla. Njegovi vojnici su Rejnolda lovili danonoćno, ali uvijek im je uspijevao pobjeći, a kad bi donosili izvještaje o neuspjelim potjerama, Salahudin bi mirno odgovarao:

- "Allah čuva đavola za mene, ubiću ga sopstvenim rukama."

Dogodi se 1187. godine da u čuvenoj bici kod Hittina Salahudinova vojska potuče krstašku vojsku, u kojoj su se bili našli i krstaški kralj Gi i Rejnold Šatiljonski, koje muslimanska vojska zarobi. Kucnuo je čas za ispunjenje zakletve. Sultan bezizraznog lica naredi:

- "Podignite mi šator usred polja na kome smo dobili ovu bitku, i dovedite mi zarobljenike."

Vojnici učiniše kako im bi zapovijeđeno, i nekoliko trenutaka kasnije Salahudin pristupi šatoru u kojem su, iznemogli od žeđi, klečala dva zarobljenika. Naredi da se kralju Giju donese pehar hladne vode. Dok je Gi žedno pio vodu, sultan mu smirenim tonom reče:

- "Budi miran, kralj ne ubija kralja."

Kralj Gi duboko izdahnu i pognu glavu. Zatim se Salahudin obrati Rejnaldu:

- "Usudio si se da počiniš svetogrđe nad našim svetim gradom Mekkom. Potom si učinio još strašnije zločine svojim izdajstvom i napadima na nenaoružane karavane. Dvaput sam se zakleo pred Allahom da ću te ubiti sopstvenim rukama i sada je vrijeme da ispunim svoj zavjet."

Rejnald trepnu ali nije molio za milost. Salahudin izvadi mač, snažno ga udari po vratu između ramena i glave i prepolovi ga.

Nedugo poslije, muslimanska vojska je povratila Jerusalem iz krstaških ruku a da nije ubila niti jednog civila, a od tada do danas je muslimanski svijet ostao moliti Allaha da mu podari vladare kakav je bio Salahudin Ejubi.