Par sati prije nego će sunce zaći moja malenkost napusti Institut za istraživanje islamske historije i umjetnosti u Istanbulu i dopusti nogama da je vode gdje god zažele. Najčešće one odaberu onaj plato pored džamije na Ortakoyu, sa kojeg se pruža veličanstveni pogled na bosforski most i sam Bosforus priklješten Azijom i Europom. No, meni je interesantnije posmatrati ljude. Tu su uglavnom turisti, sa svih strana svijeta - liče mi na radoznalu dječicu koja prvi put doživljavaju ono što je ovdašnjem stanovništvu svakidašnje. Nakon njih su upadljivi samotnjaci - pogled usmjere ka jednoj tački i ja tada dajem sve od sebe da pretpostavim o čemu razmišljaju i kakvi li ih problemi dovode ovom mjestu. Tu su i parovi - svi nekako izgledaju sretno i zadovoljno, i svi mi liče jedne na druge. Pogađate, ja sam u ovoj drugoj grupi, a samim tim sam meta posmatranja nekog od ovih usamljenih ljudi. A možda se i parovi smiju meni, jer sam usamljen. Ja se smijem njima jer griješe - sâm jesam, ali nisam usamljen. U tome je ogromna razlika. Ali ću im otkriti tajnu o čemu razmišljam sada: o životu - besmislen je ako mu ne otkrijemo smisao; o svijetu - prolazan je koliko i ovaj dan koji je na izmaku; o ljubavi - mom srcu sam povjerio razmišljanje o tome; o poslu - ako ne volimo ono što radimo onda smo na pogrešnom putu; o ljudima - griješe, povode se za ovosvjetskim stvarima, ali je najvažnije da ih razumijemo; o budućnosti - već je zapisana ali ipak treba dati sve od sebe. Tako je. Čak mi se učini da mi jedan dedo klimnu svojom mudrom glavom u znak odobravanja.
Ustajem sa klupe.
Idem raditi nešto korisno.
Idem raditi nešto korisno.
No comments:
Post a Comment