Prošla su dva dana, tri sata i pedeset tri minute otkako me je napustila. Zalupivši vrata za sobom pola moga srca je nestalo, a preostala polovica se odvukla za njom. Živim tako hastali, ni živ ni mrtav. Po mojoj spavaćoj sobi i dnevnom boravku se još uvijek razvlači njen Chanel koji mi ne da ni zrak udahnuti a da ne pomislim na nju. Zaboravila je cipele ispod kreveta, crnu šnalu na stočiću i mirišljavi šal u garderoberu.
Koliko god se trudio ne mogu razumjeti razloge njenog odlaska.
Sjedim tako satima u fotelji, zamišljen, pogleda usmjerenog ka stočiću, krevetu i garderoberu. Uštinem se katkad pa pogledam nije li u kuhinji i priprema nam doručak dok sunčeve zrake upadaju kroz krovni prozor i tako lijepo obasjavaju njeno lice i moju bijelu košulju koju voli oblačiti. Nije tamo. Nije ni na terasi sa šoljicom kafe zagledana u padine grada.
Kada mi se izmori cijeli hudžut premjestim se na krevet i obamrlih misli utonem u san. Nije kod mene ni u snu; vrata od terase su poluotvorena; vjetar se igra sa zavjesama; čujem simpatične dječije glasove kako se igraju vani.
Trznem se is sna – sretan pomislim da sam samo sanjao da je otišla i da je još uvijek kod mene, pomislim, eto je u kupatilu čupa obrve.
Otvorim vrata od kupatila...
No comments:
Post a Comment