Intervju za sajt studentski.rs

Studentski.rs: Primetno je da je polje vašeg delovanja jako široko, i da niste fokusirani samo na svoju struku.

AR: Odavno sam shvatio da ne želim da se bavim isključivo arhitekturom već i drugim stvarima. Naravno, arhitektura će uvijek biti fokus mog djelovanja i njoj ću uvijek poklanjati najveći dio svojih ambicija, ali želim da tu uvijek bude prostora za neke druge aktivnosti, kao što je na primjer, okupljanje omladine projektom „Misli sandžačke omladine“ i sve ono što slijedi nakon tog projekta.

Studentski.rs: Šta sledi nakon projekta „Misli sandžačke omladine“?

AR: Slijedi nastavak aktivnosti. Konkretno, radiće se na puno ozbiljnijem nastavku knjige i na jednom vrlo zanimljivom literarnom konkursu koji će, nadam se, privući našu omladinu da piše.

Studentski.rs: U čemu leži tajna uspeha?

AR: Kako kaže jedna izreka, „Uspijeh je put od neuspjeha do neuspjeha ne gubeći vlastiti entuzijazam“. Hoću da kažem kako se iza uspjeha često kriju brojni neuspjesi, godine i godine neprestanog i neumornog rada koje podrazumjevaju puno odricanja i puno neprijatnih momenata često vezanih za dobacivanja i obeshrabrivanja od strane mediokriteta, nerazumijevanja ograničene i uskomišljene okoline itd. Slast leži u tome što se sve te neprijatnosti i svi ti neuspjesi nakon konačnog uspjeha zaborave. Da skratim priču, dovoljna je ljubav prema onome što radite, jedna doza ambicioznosti i čvrsto vjerovanje da možete uspijeti.

Studentski.rs:Koji ljudi vas inspirišu?

AR: Muhamed je osoba iz čijeg života mogu najviše naučiti. Ne samo zbog toga što je bio Božiji poslanik, savršen čovjek, učitelj i vođa, već i zbog toga što je proživio sve sretne i nesretne trenutke koje jednoga čovjeka mogu zadesiti. Inspirišu me i ljudi koji su uvijek sretni i zadovoljni onim što imaju, zatim ljudi čija srca nisu ispunjena zavišću i pohlepom itd.

Studentski.rs: Koja je poslednja knjiga koju ste pročitali?

AR: „Afrički lav“ od Amina Maaloufa. Nakon nje sam počeo čitati „Bijeli zamak“ od Orhana Pamuka, ali nikako da je završim. Imam puno knjiga koje nepročitane čekaju na mojoj polici, sve čekam neke dane stvarnog odmora kada ću im se posvetiti. I dalje vjerujem da će takvi dani uskoro naići, i pored ogromnih obaveza koje su preda mnom. Kao pisce najviše volim Amina Maaloufa, Orhana Pamuka i Tariqa Alija. Od naših mi je omiljeni Dževad Karahasan – jako volim čitati njegove intervjue i sama njegova pojavnost me impresionira.

Studentski.rs: Poslednji film koji ste pogledali je ?

AR: Ne sjećam se baš koji je to film bio, ali se sjećam da je posljednji film koji je ostavio dobar dojam kod mene „Disconnect“ – jedna zanimljiva i vrlo poučna priča o negativnostima koje sa sobom nose savremeni načini komuniciranja. Inače volim filmove Alejandro González Iñárritua, a i Woody Allen me oduševljava svojim filmovima u posljednje vrijeme. Da ti skratim sljedeće pitanje u kojem ćeš me vjerovatno pitati nešto o muzici koju slušam, spomenuću je u kontekstu kinematografije, jer mi je filmska muzika omiljena, naročito kompozitor Hans Zimmer.

Studentski.rs: Šta želite poručiti omladini, naročito onima koji su na početku svojih karijera.

AR: Mislim da sam suštinske stvari vezane za poruku omladini već kazao u jednom radu koji sam za studentski.rs napisao prije par mjeseci, ( „Poruka omladini“ http://www.studentski.rs/vesti/2675/Poruka-omladini ) i tu ne bih ništa dodavao. Ono što sam primjetio radeći na projektu „Misli sandžačke omladine“ jeste da je naša omladina neodlučna i da ih strah od neuspjeha limitira i osuđuje da tapkaju u mjestu. Odlučno koračati ka cilju, preuzimati odgovornost i pobijediti strah su možda osnovni uslovi za afirmaciju naših omladinaca i uspjeh sljedećih projekata sa mladima.

Razmišljanje dana

Kada te život proglasi pobjednikom dana i učini ti se da si moćan i jak, sjeti se da si zajedno sa planetom Zemljom samo zrno pijeska u pustinji Svemira. Pripovjeda se da je sultan Sulejman Kanuni u trenutku velike pobjede svoje vojske, kada mu se učinilo da je najmoćniji čovjek na svijetu, naredio stražarima da mu u šatoru iskopaju rupu dubine dva metra - kao podsjetnik šta ga naposljetku čeka.

Đurumlija

Kada dođe avaz da Ibrahim đurumlija nakon desetogodišnjeg ratovanja po Crnom Moru dolazi kući, u Ribariću se okupi staro i mlado da ga dočeka. Godinama od njega nije bivalo ni traga ni glasa. Njegova hanuma Esma se već pretvorila u kost i kožu ali nadu nije ni na jedan dakik gubila. Sin mu Smail, sada već dvanaestogodišnji komad zlata, je i zaboravio kako mu babo izgleda. No, svi sem njega su dobro pamtili Ibrahima, i to kao plahog momka nevjerovatne snage i plahnoga stasa. Kao takav su zamišljali i da će im se sad pojaviti, na nekom gizdavom konju i uspravnoga čela, ponosan i neustrašiv, kakav je uvijek bio.

Međutim, Ibrahim niotkud izbi, kao nekakav duh. Ličio je na sve osim na onog Ibrahima iz mlađih dana – poguren je hramljao užurbano, bez jedne ruke do iznad lakta, sa bezbroj ožiljaka na licu i jednim poluzatvorenim okom. Od onih nekad isukanih brkova ni traga, samo neizbrijano tamno lice koje nije odavalo nikakvu emociju.

-       „Ibrahimaga, jesilj to ti dina ti?“ Upitaše ga ljudi sa nevjericom.

-       „Jesam vala', ljudi. Merhaba svijem redom i halaljite što me ovakoga zatekoste. Jelj mi hanuma još sa sinom kod kuće?“

-       „Vala' jes, Ibrahimaga. Samo nek' si se živ vratijo.“

Ibrahim ni ne odgovori, samo nastavi hramljati niz Ibar dole, ka Slatinama i Perošama odakle će otići gore do sela i svoje porodice.

Pred svojom kućom zateče Smaila kako delja neke ljuske.

-       „Či' si ti, dijete?“

-       „Vala' ja Ibrahimov.“

-       „A znaš lji ko sam ja.“

-       „Da znam rek'o bi' ti.“

Nakupiše se Ibrahimu donji kapci suzama, što od sreće jer vidi sina koji je sada pljunuti on, što od žalosti jer je dozvolio da ga sin vidi u ovakvom halu. Na vratima kuće se napomoli Esma. Priđe Ibrahimu i zagrli ga.

Nije ni stigao da se sastavi sa ženom, u kuću bahnuše komšije i rodbina. Svi su željeli da saznaju kakav je haber sa Istoka.

-       „Vala' smo čulji, Ibrahimaga, da ova' naš hal od Turske salj što nije ispihnuo. Ti znaš bolje, salj što si otud doš'o, alj bujimo se da će ne ostavit' odekan ka' siročat i da će ne ove komšije druge v'ere pobit' sve do jednoga.“

Ibrahim zamišljeno šuti i pilji u jednu tačku. Njegove misli nijesu više ni sa Turskim hilafetom ni sa njegovim sultanom. Niti su sa njegovim narodom, već su sa Smailom i Esmom, i sa ovim parčetom zemlje kojima se nanijetio posvetiti do ostatka života. Zato posluži goste sa onim što mu se zateklo u kući i bez ijedne riječi im stavi do znanja da nema ni snage ni volje o tome govoriti. Gosti ubrzo razumješe Ibrahimovo stanje i napustiše kuću.

Ibrahim pozva Smaila da sjedne na minder pored njega, pomilova ga po glavi i reče mu:

-       „Sine moj, neće ovaj svijet propas’ ako sultani i kraljevi bidnu donosilji pogrešne odluke, već ako ja tebe, ili svaki drugi roditelj svoje dijete, ne odgojim na pravi način. Zato te moljim za opros' što sam bio otsutan sve ove godine jer sam misljeo da ću dunjaluku pomoj ako idem tamo negđe ratovat' i jadit', a sad s'vatam da mu najviše mogu doprinijet' ako o'd'e odaklje sam izvedem samog sebe i moju porodicu na pravi put i seljamet.“

Smail, iako nije razumio niti jedne jedine riječi, zagrli svog oca i poljubi ga u naborano tamno čelo.

Almir Rizvanović

"Interstellar": Čovječanstvo je rođeno na Zemlji, ali mu nije suđeno da na njoj umre

       Čovjek je nepredvidljiv i tajnovit baš kao i Svemir. I u Svemiru i u čovjeku se kriju brojne tajne koje ni savremeni tehnološki napredak nije uspio otkriti i spoznati. Zbog toga su put u otkrivanje svemirskih prostranstava i put u otkrivanje ljudske prirode uvijek tako nepredvidljivi i zanimljivi. Upravo takav, nepredvidljiv i zanimljiv je novi film proslavljenog filmskog reditelja Christophera Nolana. „Interstellar“, svemirski ep i drama o ljudskoj sudbini koji se svijetla obraza može smjestiti među kvalitetnijim ostvarenjima napaćene i plitke kinematografije posljednjih godina. On je sposoban zagolicati maštu svakog pojedinca, jer u sebi sadrži poruke koje mogu biti motivirajuće i preispitujuće, vizualnu impresiju koja je sposobna privući najširu publiku i specifične scenarijske prevrate, Nolanovo rediteljsko umijeće i jedinstven Zimmerov soundtrack koji mogu zadovoljiti i najzahtjevnije filmofile.

       Radnja filma je smještena u bližu budućnost, na prašnjavom jugu Amerike, gdje vladaju razne pošasti koje uništavaju usjeve i ozbiljno ugrožavaju ljudski život na Zemlji. Takvo stanje Planete tjera ljude da uzimaju u obzir i traže njenu alternativu, gdje bi se čovječanstvo moglo trajno preseliti (Plan A profesora Branda) ili gdje bi moglo u potpunosti započeti novi život umjetnom oplodnjom (Plan B profesora Branda). Upoznajemo glavnog junaka Coopera (Matthew McConaughey), bivšeg pilota a sadašnjeg farmera i udovca koji sa ocem i dvoje djece živi na svom skromnom imanju i gaji kukuruz. Baš taj Cooper će postati centralna ličnost cjelokupnog filma. 

       Ne bih sada zalazio u analize relativnosti vremena i svemirskih prostranstava opisanih u filmu jer bi to trebao biti zadatak i najozbiljnijih fizičara, ali bih volio posvetiti pažnju istraživanju čovjekovih osjećanja i granica čovjekovih sposobnosti, jer je to upravo ono što me je najviše dojmilo kod „Interstellara“.

       Dok Cooper istražuje Svemir, mi istražujemo njegovu ličnost – inteligentan, hrabar, emotivan. U potjeri za indijskom letjelicom gazi kukuruzna polja i izlaže svoju djecu opasnosti – razumijemo da je njegova želja za znanjem i istraživanjem nepoznatog ipak primarni poziv; u zanimljivim razgovorima sa svojim ocem primjećujemo da je svjestan pogubnosti savremenog svijeta – nestalo je želje za napredovanjem, za istraživanjem, nestalo je buntovništva i svega onog što je cijelom čovječanstvu obezbjeđivalo moralni i tehnološki progres; kritiku učitelja na račun njegove inteligentne ćerke shvaća kao pokušaj limitiranja njezinih sposobnosti i afiniteta – nalazimo da je čovjek koji posjeduje emotivnu inteligenciju i zdrav razum; njegov pristanak da odleti u Svemir i ostavi porodicu ne znajući da će se ponovo vratiti razumijemo kao izuzetan gest humanosti i hrabrosti – spreman je ciljeve cjelogupnog čovječanstva staviti ispred individualnih.

       Christopher Nolan u svim dimenzijama kompleksnosti filma izbjegava kliše, patetiku i romantiziranost, a toliko uspijeva u svima nama izazvati najiskrenije emocije. U svim sferama pribjegava realnom – bilo da se radi o emotivnim scenama odnosa junaka, bilo da se radi o vizualnom opisu tehnologije kojoim NASA raspolaže. Također nam u svakom trenutku nudi da i sami budemo sudionici u događajima, i da zajedno sa Cooperom i ostalom ekipom astronauta istražujemo, interpretiramo i divimo se svemirskim prostranstvima i pohodima u nepoznato. 

       Ne bih dalje volio otkrivati radnju filma, vremensku i prostornu provezanost početka i kraja priče i obrte koji su po svojoj neobičnosti i kompleksnosti slični jedino onima u „Inceptionu“, niti bih otkrivao ko je gostujući poznati glumac koji tumači jedinog negativca u filmu, jer bih volio da svi pogledaju „Interstellar“ i uživaju bez znanja šta će se dalje dogoditi. Dakle, toplo preporučujem „Interstellar“ kao osvježenje u sivilu američkih blockbustera, nastavak briljiranja Chrostophera Nolana i njegove ustaljene ekipe, i film koji može u vama pobuditi najiskrenije emocije i želju da razmišljate i istražujete.

Interstellar 

Godina: 2014

Reditelj: Christopher Nolan

Scenario: Jonathan Nolan, Christopher Nolan

Uloge: Matthew McConaughey, Anne Hathaway, Jessica Chastain, Ellen Burstyn, John Lithgow

IMDb ocjena: 9.0