...nakon duge tišine u kojoj smo obojica piljili u jednu tačku, on me svojom suhonjavom rukom snažno dohvati za desno rame i smirenim tonom reče:
"Tako govoriš jer si trenutno razočaran u Sandžak i ljude u njemu. To tvoje razočarenje će trajati par dana, možda sedmicu, i ponovo ćeš se vratiti na dobro ti poznati put ambicioznosti i težnje ka boljem. Moraš shvatiti da naša otadžbina nije današnji Sandžak, nego vječni Sandžak. Ali u ime tog vječnog Sandžaka moramo voljeti ovaj današnji, ma koliko on bio unižen i jadan. Čak i ako nastavlja propadati moramo ga voljeti jer je on baš tada kao majka koja postaje sve nemoćnija. Sa druge strane, jesi li razmišljao da i Sandžak, kad god u njega nakon lutanja po svijetu uploviš, primjeti novu boru na tvome licu, novi sloj tuge u tvojim zelenim očima?"
Pitanje me pomalo iznenadi. Zamislih se na trenutak.
"Kad god ugledam ove brežuljke grada, njegove smirene zdepaste munare i razigrane ćeramidne krovove pitam se da li me prepoznaje", na kraju odgovorih.
"Prepoznaje te, naravno", nastavi on, "i nemoj da brineš, tebe će cijeli Sandžak i njegovi gradovi uvijek voljeti i željno te čekati. Znaj da i nakon nekoliko decenija, ako budeš živ, kada poguren i sijed budeš stajao iznad veličanstvenih meandara Sjeničkog jezera, kada zamućenim pogledom sa Đurđevice budeš promatrao kako tvoje rodno selo sa ostalima čuva Gazivode jezero i kada se ostarjelim hudžutom budeš naslonio na ono krivo drvo gore na pešterskoj ravnini, osjećaćeš kako te sva ta mjesta i dalje vole jednakom jačinom kao što te sada, tako mladoga, vole."
...
Almir Rizvanović, segment autobiografije „Odrastanje“
