Sunday, December 27, 2015

The Revenant – čovjek koji se vratio iz mrtvih

Negdje duboko u šumama neistražene zemlje Sjeverne Amerike, u plitko iskopanom grobu, blago prekriven zemljom nepomično leži naš junak Hugh Glass. Upravo je proživio fizički i psihološki kolaps: napala ga je ogromna ženka medvjeda i jedan od saputnika je ubio njegovog sina.
Rastrzan između smrti i osvete, odlučuje se za ovo drugo – nadljudskim naporom izlazi iz groba, oporavlja se i nastoji preživjeti u nemilosrdnom okruženju  gdje vladaju stud, divljači i horde nemilosrdnih engleskih, francuskih i indijanskih vojnika.
Ova klasična, gotovo biblijska priča o preživljavanju i osveti tema je novog ostvarenja posvećenog i talentovanog reditelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua, simboličnog naziva „The Revenant“ – čovjek koji se vratio iz mrtvih.

Fokus je na čovjeka i Prirodu - oboje su u ovom filmu surovi. Samo što surovost Prirode kroz vanredno snimljene kadrove izaziva u nama osjećaj divljenja i poštovanja, a surovost čovjeka u nama izaziva osjećaje razočarenja i zgražavanja. Mi ne želimo razumjeti čovjekovu surovost jer se bojimo poistovjećivanja sa životinjama. Ženka medvjeda na glavnom junaku ostavlja ozbiljne fizičke povrede, ali to radi jer je osjetila da su joj mladunčad ugrožena. Zli čovjek, John Fitzgerald (tumači ga Tom Hardy), sa druge strane, na glavnog junaka ostavlja duboke psihološke traume jer mu ubija dijete zbog rasističkih pogleda na svijet. I mi, kao i glavni junak, to ne možemo razumjeti. Zbog toga se motiv osvete kroz dalju radnju filma razvija i postaje centralni dio priče. Međutim, sam pojam osvete "zub za zub", "oko za oko" Inaritu pokušava relativizirati. U svakoj situaciji u kojoj Fitzgerald povrijedi nedužne ljude (ubija sina glavnog junaka, ubija generala Andrew Henryja – tumači ga Domhnall Gleeson) te izazove bijes kod Glassa i želju za osvetom Priroda reguje tako što mu pošalje znak (vjetar naglo zapuše, lavina se na planini pokrene) kao da mu poručuje: "Osveta je u Božijim rukama, nije u tvojim". Pored reakcija Prirode Glassu je za tu konstataciju bilo potrebno i upoznavanje domoroca-usamljenika, kojem su doseljenici pobili porodicu. Domorodac ne posjeduje želju za osvetom, već konstatira "da je osveta u Božijim rukama, ne u njegovim." Iako će se domorodac kasnije naći obješen od strane francuskih vojnika ne vidjevši zadovoljenje pravde, Hugh Glass će uspijeti svoju pravdu dočekati, ali "prosvijetljen" i mudriji (pušta Fitzeralda da ga domoroci dokrajče, i nastavlja da živi).

Prilikom vraćanja u naselje, na samom kraju filma, Glassu se, kao i uvijek kad je na ivici smrti, nastavlju priviđati supruga i djeca. U ovom slučaju, njegove plave oči najprije nepomično gledaju priviđenu figuru njegove mrtve žene koja se okreće i odlazi, a njemu ne preostaje ništa drugo do da pogled skrene ka gledaocima - ka živima, poručujući nam svojim dubokim disanjem da nastavlja živjeti.

Da bi na adekvatan način predstavio svu bol i surovost čovjeka, Iñárritu od glumačke postavke zahtijeva upečatljivu fizičku reprezentaciju osjećanja. Leonardo DiCaprio, prvak Hollywooda, je na vrhu zadatka, gdje se kristalno jasni vidi koliko je truda uložio pripremajući se za ovu ulogu. Tom Hardy je također sjajan, kao i uvijek, sa ozbiljnim izrazom lica a katkada i nerazumljivim mumlanjem.

Cijeli film je snimljen kroz objektiv kamere izrazito oštrog ugla viđenja, gdje se nerijetko mogu zapaziti iskrivljeni ljudski likovi i oštra perspektiva. Kod reprezentiranja prirodnih ljepota takav pristup djeluje zbilja upečatljivo. Također je primjetno korištenje samo prirodnog osvjetljenja, permanentno prisustvo "Zlatnog sata" (Zlatni sat je kratki period neposredno pred zalazak sunca i poslije njegovog izlaska, kada je sunčeva svjetlost nježnija i upečatljivija) što dodatno obogaćuje ostvarenje u vizualnom smislu. U toj sferi zasluge idu Emmanuelu Lubezkom, najboljem direktoru fotografije u svijetu filma danas.
Upečatljivu sliku prati muzika Ryuichi Sacamote koja uglavnom dopušta samim zvukovima prirode da dominiraju.


Alejandro González Iñárritu je tipični predstavnik velikog entuzijaste i zaljubljenika u svoje filmove. Umjesto da nakon Oskara sa "Birdmenom" neko vrijeme uživa u slavi, pripremi i realizira neki laganiji film, on de facto cijelu godinu provodi u Kanadskim planinama i hladnim predjelima Južne Amerike, "maltretirajući" glumačku postavku i snimajući van uobičajenih patterna, zadavši sebi do sada najozbiljniji i najzahtjevniji zadatak. Vjerujem da ga je uspješno ispunio i da je "The Revenant" jedno od najboljih, ako ne i najbolje ostvarenje ove godine.

Wednesday, July 15, 2015

Minimalist True Detective season 2 posters








































Could you do this job if everyone you encountered could physically overpower you?








































Oh, son, they kill you, they shoot you to pieces...







































Am I supposed to solve this or not?







































We got the world we deserve.







































Sometimes your worst self is your best self.

Saturday, January 17, 2015

To tako govoriš

...nakon duge tišine u kojoj smo obojica piljili u jednu tačku, on me svojom suhonjavom rukom snažno dohvati za desno rame i smirenim tonom reče:
"Tako govoriš jer si trenutno razočaran u Sandžak i ljude u njemu. To tvoje razočarenje će trajati par dana, možda sedmicu, i ponovo ćeš se vratiti na dobro ti poznati put ambicioznosti i težnje ka boljem. Moraš shvatiti da naša otadžbina nije današnji Sandžak, nego vječni Sandžak. Ali u ime tog vječnog Sandžaka moramo voljeti ovaj današnji, ma koliko on bio unižen i jadan. Čak i ako nastavlja propadati moramo ga voljeti jer je on baš tada kao majka koja postaje sve nemoćnija. Sa druge strane, jesi li razmišljao da i Sandžak, kad god u njega nakon lutanja po svijetu uploviš, primjeti novu boru na tvome licu, novi sloj tuge u tvojim zelenim očima?" 
Pitanje me pomalo iznenadi. Zamislih se na trenutak.
"Kad god ugledam ove brežuljke grada, njegove smirene zdepaste munare i razigrane ćeramidne krovove pitam se da li me prepoznaje", na kraju odgovorih.
"Prepoznaje te, naravno", nastavi on, "i nemoj da brineš, tebe će cijeli Sandžak i njegovi gradovi uvijek voljeti i željno te čekati. Znaj da i nakon nekoliko decenija, ako budeš živ, kada poguren i sijed budeš stajao iznad veličanstvenih meandara Sjeničkog jezera, kada zamućenim pogledom sa Đurđevice budeš promatrao kako tvoje rodno selo sa ostalima čuva Gazivode jezero i kada se ostarjelim hudžutom budeš naslonio na ono krivo drvo gore na pešterskoj ravnini, osjećaćeš kako te sva ta mjesta i dalje vole jednakom jačinom kao što te sada, tako mladoga, vole."
...
Almir Rizvanović, segment autobiografije „Odrastanje“