The Revenant – čovjek koji se vratio iz mrtvih

Negdje duboko u šumama neistražene zemlje Sjeverne Amerike, u plitko iskopanom grobu, blago prekriven zemljom nepomično leži naš junak Hugh Glass. Upravo je proživio fizički i psihološki kolaps: napala ga je ogromna ženka medvjeda i jedan od saputnika je ubio njegovog sina.

Rastrzan između smrti i osvete, odlučuje se za ovo drugo – nadljudskim naporom izlazi iz groba, oporavlja se i nastoji preživjeti u nemilosrdnom okruženju  gdje vladaju stud, divljači i horde nemilosrdnih engleskih, francuskih i indijanskih vojnika.

Ova klasična, gotovo biblijska priča o preživljavanju i osveti tema je novog ostvarenja posvećenog i talentovanog reditelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua, simboličnog naziva „The Revenant“ – čovjek koji se vratio iz mrtvih.

Fokus je na čovjeka i Prirodu - oboje su u ovom filmu surovi. Samo što surovost Prirode kroz vanredno snimljene kadrove izaziva u nama osjećaj divljenja i poštovanja, a surovost čovjeka u nama izaziva osjećaje razočarenja i zgražavanja. Mi ne želimo razumjeti čovjekovu surovost jer se bojimo poistovjećivanja sa životinjama. Ženka medvjeda na glavnom junaku ostavlja ozbiljne fizičke povrede, ali to radi jer je osjetila da su joj mladunčad ugrožena. Zli čovjek, John Fitzgerald (tumači ga Tom Hardy), sa druge strane, na glavnog junaka ostavlja duboke psihološke traume jer mu ubija dijete zbog rasističkih pogleda na svijet. I mi, kao i glavni junak, to ne možemo razumjeti. Zbog toga se motiv osvete kroz dalju radnju filma razvija i postaje centralni dio priče. Međutim, sam pojam osvete "zub za zub", "oko za oko" Inaritu pokušava relativizirati. U svakoj situaciji u kojoj Fitzgerald povrijedi nedužne ljude (ubija sina glavnog junaka, ubija generala Andrew Henryja – tumači ga Domhnall Gleeson) te izazove bijes kod Glassa i želju za osvetom Priroda reguje tako što mu pošalje znak (vjetar naglo zapuše, lavina se na planini pokrene) kao da mu poručuje: "Osveta je u Božijim rukama, nije u tvojim". Pored reakcija Prirode Glassu je za tu konstataciju bilo potrebno i upoznavanje domoroca-usamljenika, kojem su doseljenici pobili porodicu. Domorodac ne posjeduje želju za osvetom, već konstatira "da je osveta u Božijim rukama, ne u njegovim." Iako će se domorodac kasnije naći obješen od strane francuskih vojnika ne vidjevši zadovoljenje pravde, Hugh Glass će uspijeti svoju pravdu dočekati, ali "prosvijetljen" i mudriji (pušta Fitzeralda da ga domoroci dokrajče, i nastavlja da živi).

Prilikom vraćanja u naselje, na samom kraju filma, Glassu se, kao i uvijek kad je na ivici smrti, nastavlju priviđati supruga i djeca. U ovom slučaju, njegove plave oči najprije nepomično gledaju priviđenu figuru njegove mrtve žene koja se okreće i odlazi, a njemu ne preostaje ništa drugo do da pogled skrene ka gledaocima - ka živima, poručujući nam svojim dubokim disanjem da nastavlja živjeti.

Da bi na adekvatan način predstavio svu bol i surovost čovjeka, Iñárritu od glumačke postavke zahtijeva upečatljivu fizičku reprezentaciju osjećanja. Leonardo DiCaprio, prvak Hollywooda, je na vrhu zadatka, gdje se kristalno jasni vidi koliko je truda uložio pripremajući se za ovu ulogu. Tom Hardy je također sjajan, kao i uvijek, sa ozbiljnim izrazom lica a katkada i nerazumljivim mumlanjem.

Cijeli film je snimljen kroz objektiv kamere izrazito oštrog ugla viđenja, gdje se nerijetko mogu zapaziti iskrivljeni ljudski likovi i oštra perspektiva. Kod reprezentiranja prirodnih ljepota takav pristup djeluje zbilja upečatljivo. Također je primjetno korištenje samo prirodnog osvjetljenja, permanentno prisustvo "Zlatnog sata" (Zlatni sat je kratki period neposredno pred zalazak sunca i poslije njegovog izlaska, kada je sunčeva svjetlost nježnija i upečatljivija) što dodatno obogaćuje ostvarenje u vizualnom smislu. U toj sferi zasluge idu Emmanuelu Lubezkom, najboljem direktoru fotografije u svijetu filma danas.

Upečatljivu sliku prati muzika Ryuichi Sacamote koja uglavnom dopušta samim zvukovima prirode da dominiraju.

Alejandro González Iñárritu je tipični predstavnik velikog entuzijaste i zaljubljenika u svoje filmove. Umjesto da nakon Oskara sa "Birdmenom" neko vrijeme uživa u slavi, pripremi i realizira neki laganiji film, on de facto cijelu godinu provodi u Kanadskim planinama i hladnim predjelima Južne Amerike, "maltretirajući" glumačku postavku i snimajući van uobičajenih patterna, zadavši sebi do sada najozbiljniji i najzahtjevniji zadatak. Vjerujem da ga je uspješno ispunio i da je "The Revenant" jedno od najboljih, ako ne i najbolje ostvarenje ove godine.

Curriculum Vitae

Minimalist True Detective season 2 posters

Could you do this job if everyone you encountered could physically overpower you?

Oh, son, they kill you, they shoot you to pieces...

Am I supposed to solve this or not?

We got the world we deserve.

Sometimes your worst self is your best self.

To tako govoriš

...nakon duge tišine u kojoj smo obojica piljili u jednu tačku, on me svojom suhonjavom rukom snažno dohvati za desno rame i smirenim tonom reče:

"Tako govoriš jer si trenutno razočaran u Sandžak i ljude u njemu. To tvoje razočarenje će trajati par dana, možda sedmicu, i ponovo ćeš se vratiti na dobro ti poznati put ambicioznosti i težnje ka boljem. Moraš shvatiti da naša otadžbina nije današnji Sandžak, nego vječni Sandžak. Ali u ime tog vječnog Sandžaka moramo voljeti ovaj današnji, ma koliko on bio unižen i jadan. Čak i ako nastavlja propadati moramo ga voljeti jer je on baš tada kao majka koja postaje sve nemoćnija. Sa druge strane, jesi li razmišljao da i Sandžak, kad god u njega nakon lutanja po svijetu uploviš, primjeti novu boru na tvome licu, novi sloj tuge u tvojim zelenim očima?" 

Pitanje me pomalo iznenadi. Zamislih se na trenutak.

"Kad god ugledam ove brežuljke grada, njegove smirene zdepaste munare i razigrane ćeramidne krovove pitam se da li me prepoznaje", na kraju odgovorih.

"Prepoznaje te, naravno", nastavi on, "i nemoj da brineš, tebe će cijeli Sandžak i njegovi gradovi uvijek voljeti i željno te čekati. Znaj da i nakon nekoliko decenija, ako budeš živ, kada poguren i sijed budeš stajao iznad veličanstvenih meandara Sjeničkog jezera, kada zamućenim pogledom sa Đurđevice budeš promatrao kako tvoje rodno selo sa ostalima čuva Gazivode jezero i kada se ostarjelim hudžutom budeš naslonio na ono krivo drvo gore na pešterskoj ravnini, osjećaćeš kako te sva ta mjesta i dalje vole jednakom jačinom kao što te sada, tako mladoga, vole."

...

Almir Rizvanović, segment autobiografije „Odrastanje“

Intervju za sajt studentski.rs

Studentski.rs: Primetno je da je polje vašeg delovanja jako široko, i da niste fokusirani samo na svoju struku.

AR: Odavno sam shvatio da ne želim da se bavim isključivo arhitekturom već i drugim stvarima. Naravno, arhitektura će uvijek biti fokus mog djelovanja i njoj ću uvijek poklanjati najveći dio svojih ambicija, ali želim da tu uvijek bude prostora za neke druge aktivnosti, kao što je na primjer, okupljanje omladine projektom „Misli sandžačke omladine“ i sve ono što slijedi nakon tog projekta.

Studentski.rs: Šta sledi nakon projekta „Misli sandžačke omladine“?

AR: Slijedi nastavak aktivnosti. Konkretno, radiće se na puno ozbiljnijem nastavku knjige i na jednom vrlo zanimljivom literarnom konkursu koji će, nadam se, privući našu omladinu da piše.

Studentski.rs: U čemu leži tajna uspeha?

AR: Kako kaže jedna izreka, „Uspijeh je put od neuspjeha do neuspjeha ne gubeći vlastiti entuzijazam“. Hoću da kažem kako se iza uspjeha često kriju brojni neuspjesi, godine i godine neprestanog i neumornog rada koje podrazumjevaju puno odricanja i puno neprijatnih momenata često vezanih za dobacivanja i obeshrabrivanja od strane mediokriteta, nerazumijevanja ograničene i uskomišljene okoline itd. Slast leži u tome što se sve te neprijatnosti i svi ti neuspjesi nakon konačnog uspjeha zaborave. Da skratim priču, dovoljna je ljubav prema onome što radite, jedna doza ambicioznosti i čvrsto vjerovanje da možete uspijeti.

Studentski.rs:Koji ljudi vas inspirišu?

AR: Muhamed je osoba iz čijeg života mogu najviše naučiti. Ne samo zbog toga što je bio Božiji poslanik, savršen čovjek, učitelj i vođa, već i zbog toga što je proživio sve sretne i nesretne trenutke koje jednoga čovjeka mogu zadesiti. Inspirišu me i ljudi koji su uvijek sretni i zadovoljni onim što imaju, zatim ljudi čija srca nisu ispunjena zavišću i pohlepom itd.

Studentski.rs: Koja je poslednja knjiga koju ste pročitali?

AR: „Afrički lav“ od Amina Maaloufa. Nakon nje sam počeo čitati „Bijeli zamak“ od Orhana Pamuka, ali nikako da je završim. Imam puno knjiga koje nepročitane čekaju na mojoj polici, sve čekam neke dane stvarnog odmora kada ću im se posvetiti. I dalje vjerujem da će takvi dani uskoro naići, i pored ogromnih obaveza koje su preda mnom. Kao pisce najviše volim Amina Maaloufa, Orhana Pamuka i Tariqa Alija. Od naših mi je omiljeni Dževad Karahasan – jako volim čitati njegove intervjue i sama njegova pojavnost me impresionira.

Studentski.rs: Poslednji film koji ste pogledali je ?

AR: Ne sjećam se baš koji je to film bio, ali se sjećam da je posljednji film koji je ostavio dobar dojam kod mene „Disconnect“ – jedna zanimljiva i vrlo poučna priča o negativnostima koje sa sobom nose savremeni načini komuniciranja. Inače volim filmove Alejandro González Iñárritua, a i Woody Allen me oduševljava svojim filmovima u posljednje vrijeme. Da ti skratim sljedeće pitanje u kojem ćeš me vjerovatno pitati nešto o muzici koju slušam, spomenuću je u kontekstu kinematografije, jer mi je filmska muzika omiljena, naročito kompozitor Hans Zimmer.

Studentski.rs: Šta želite poručiti omladini, naročito onima koji su na početku svojih karijera.

AR: Mislim da sam suštinske stvari vezane za poruku omladini već kazao u jednom radu koji sam za studentski.rs napisao prije par mjeseci, ( „Poruka omladini“ http://www.studentski.rs/vesti/2675/Poruka-omladini ) i tu ne bih ništa dodavao. Ono što sam primjetio radeći na projektu „Misli sandžačke omladine“ jeste da je naša omladina neodlučna i da ih strah od neuspjeha limitira i osuđuje da tapkaju u mjestu. Odlučno koračati ka cilju, preuzimati odgovornost i pobijediti strah su možda osnovni uslovi za afirmaciju naših omladinaca i uspjeh sljedećih projekata sa mladima.

Razmišljanje dana

Kada te život proglasi pobjednikom dana i učini ti se da si moćan i jak, sjeti se da si zajedno sa planetom Zemljom samo zrno pijeska u pustinji Svemira. Pripovjeda se da je sultan Sulejman Kanuni u trenutku velike pobjede svoje vojske, kada mu se učinilo da je najmoćniji čovjek na svijetu, naredio stražarima da mu u šatoru iskopaju rupu dubine dva metra - kao podsjetnik šta ga naposljetku čeka.

Đurumlija

Kada dođe avaz da Ibrahim đurumlija nakon desetogodišnjeg ratovanja po Crnom Moru dolazi kući, u Ribariću se okupi staro i mlado da ga dočeka. Godinama od njega nije bivalo ni traga ni glasa. Njegova hanuma Esma se već pretvorila u kost i kožu ali nadu nije ni na jedan dakik gubila. Sin mu Smail, sada već dvanaestogodišnji komad zlata, je i zaboravio kako mu babo izgleda. No, svi sem njega su dobro pamtili Ibrahima, i to kao plahog momka nevjerovatne snage i plahnoga stasa. Kao takav su zamišljali i da će im se sad pojaviti, na nekom gizdavom konju i uspravnoga čela, ponosan i neustrašiv, kakav je uvijek bio.

Međutim, Ibrahim niotkud izbi, kao nekakav duh. Ličio je na sve osim na onog Ibrahima iz mlađih dana – poguren je hramljao užurbano, bez jedne ruke do iznad lakta, sa bezbroj ožiljaka na licu i jednim poluzatvorenim okom. Od onih nekad isukanih brkova ni traga, samo neizbrijano tamno lice koje nije odavalo nikakvu emociju.

-       „Ibrahimaga, jesilj to ti dina ti?“ Upitaše ga ljudi sa nevjericom.

-       „Jesam vala', ljudi. Merhaba svijem redom i halaljite što me ovakoga zatekoste. Jelj mi hanuma još sa sinom kod kuće?“

-       „Vala' jes, Ibrahimaga. Samo nek' si se živ vratijo.“

Ibrahim ni ne odgovori, samo nastavi hramljati niz Ibar dole, ka Slatinama i Perošama odakle će otići gore do sela i svoje porodice.

Pred svojom kućom zateče Smaila kako delja neke ljuske.

-       „Či' si ti, dijete?“

-       „Vala' ja Ibrahimov.“

-       „A znaš lji ko sam ja.“

-       „Da znam rek'o bi' ti.“

Nakupiše se Ibrahimu donji kapci suzama, što od sreće jer vidi sina koji je sada pljunuti on, što od žalosti jer je dozvolio da ga sin vidi u ovakvom halu. Na vratima kuće se napomoli Esma. Priđe Ibrahimu i zagrli ga.

Nije ni stigao da se sastavi sa ženom, u kuću bahnuše komšije i rodbina. Svi su željeli da saznaju kakav je haber sa Istoka.

-       „Vala' smo čulji, Ibrahimaga, da ova' naš hal od Turske salj što nije ispihnuo. Ti znaš bolje, salj što si otud doš'o, alj bujimo se da će ne ostavit' odekan ka' siročat i da će ne ove komšije druge v'ere pobit' sve do jednoga.“

Ibrahim zamišljeno šuti i pilji u jednu tačku. Njegove misli nijesu više ni sa Turskim hilafetom ni sa njegovim sultanom. Niti su sa njegovim narodom, već su sa Smailom i Esmom, i sa ovim parčetom zemlje kojima se nanijetio posvetiti do ostatka života. Zato posluži goste sa onim što mu se zateklo u kući i bez ijedne riječi im stavi do znanja da nema ni snage ni volje o tome govoriti. Gosti ubrzo razumješe Ibrahimovo stanje i napustiše kuću.

Ibrahim pozva Smaila da sjedne na minder pored njega, pomilova ga po glavi i reče mu:

-       „Sine moj, neće ovaj svijet propas’ ako sultani i kraljevi bidnu donosilji pogrešne odluke, već ako ja tebe, ili svaki drugi roditelj svoje dijete, ne odgojim na pravi način. Zato te moljim za opros' što sam bio otsutan sve ove godine jer sam misljeo da ću dunjaluku pomoj ako idem tamo negđe ratovat' i jadit', a sad s'vatam da mu najviše mogu doprinijet' ako o'd'e odaklje sam izvedem samog sebe i moju porodicu na pravi put i seljamet.“

Smail, iako nije razumio niti jedne jedine riječi, zagrli svog oca i poljubi ga u naborano tamno čelo.

Almir Rizvanović